Nevjerojatna moć života u stvaranju nevjerojatnih priča prikazana je izvanrednim putovanjem Ane iz Užica, koja je slučajno srela svoju srodnu dušu u svom rodnom gradu, muškarca porijeklom iz Nigerije. Jazz Mextenhope, očaran privlačnošću naše kulture, otišao je u Srbiju na odmor i upravo unutar tih granica otkrio je duboku ljubav koja ga je natjerala da krene na put transformacije. Njihova očaravajuća ljubavna priča započela je prije desetak godina i nastavlja cvjetati svakim danom, zračeći sve većim sjajem.
Porijeklom iz plemena Igbo, također poznatog kao Ibo, Dzaž potječe iz jedne od najvećih afričkih populacija, pretežno smještene u Nigeriji. Budući da je boravio u raznim zemljama, uključujući Veliku Britaniju i Nigeriju, i školovao se na različitim lokacijama, preko prijatelja je pronašao put do Srbije, prirodno razvijajući afinitete prema toj zemlji. U početku je njihova interakcija bila ograničena na prijateljstvo i ležerne razgovore, ne pokazujući nikakve naznake da će prerasti u nešto više. Međutim, kako su njihove poruke postale stalna razmjena danju i noću, otkrili su duboku vezu, a njihov je odnos procvjetao u romantičnu vezu. Na kraju su donijeli odluku da se nastane u Užicu. Nakon dvije godine udvaranja, vezali su se i bili blagoslovljeni s tri prekrasne kćeri, koje nevjerojatno sliče njihovom ocu. Žađ i Ana neizmjerno su ponosni što su roditelji triju kćeri koje su dobile imena koja odaju počast Ibi i srpskoj tradiciji. Zovu se Keleja Teodora, Kasiem Kasija i Obim Lenka, od kojih je najstarija nedavno prošla krštenje po vlastitoj želji, u skladu s pravoslavnim obredom. Ipak, ističe Ana, početne faze njihove veze bile su nevjerojatno izazovne zbog kritika i predrasuda na koje su nailazili iz okoline, posebice susjeda. Ona naglašava dubok učinak takvog oštrog protivljenja na Anu. Unatoč teškim izazovima, pokazala je otpornost i svladala prepreke na putu.
Ana ističe primjetan napredak u razini prihvaćanja koju je njezin suprug doživio u posljednjih deset godina od njihova prvog susreta. Okolnosti su bile donekle drugačije prije deset godina kada su se naši životi ukrstili. Međutim, uvjeren sam da se društvo naviklo na ovu dinamiku, posebice s prevalentnošću sportaša. Ono što mi je posebno zanimljivo je to što me pojedinci često pri susretu krivo identificiraju kao nogometašicu ili košarkašicu, tvrdi Ana.
Džaž je, kao i mnogi drugi, morao prebroditi poteškoće privikavanja na novu sredinu i upoznavanja s običajima i tradicijom mještana. Osim toga, morao je priviknuti svoje okusne pupoljke na okuse naše kuhinje. Iako je u početku bio zabrinut zbog suočavanja s rasizmom u Srbiji, Džaž je otkrio da je Užice gostoljubiv grad u kojem se osjeća ugodno. Jedan poseban aspekt koji je cijenio bila je lokalna rakija. Štoviše, divio se snažnom naglasku na obiteljskim vrijednostima koje su bile u skladu s njegovim vlastitim afričkim nasljeđem. U zaključku sudac primjećuje:
Po mom prvom dolasku u Srbiju, susreo sam se sa zastrašujućim zadatkom da se održim isključivo na dijeti od banana i kikirikija. Međutim, London nudi neizmjernu lepezu kulinarskih užitaka, što moje gastronomsko iskustvo ovdje čini uvelike posebnim. Brzo se privikavajući na nove okuse, sada uživam u spravljanju i pečenju jela koje od milja zovem “vruće jaje”. Kao rezultat svojih profesionalnih obaveza, često znatan dio svog vremena provodi u Dublinu, što predstavlja jedinstveni izazov fizičke odvojenosti od svojih najmilijih.
Svladavanje izazova fizičke odvojenosti od obitelji ponekad može biti prilično teško. Iako održavamo stalnu komunikaciju, ona se jednostavno ne može usporediti s iskustvom zajedničkog druženja, zbog čega nam je prioritet planiranje zajedničkih putovanja kad god je to moguće. Situacija za nas postaje još složenija zbog naše djece, jer je bitno da oba roditelja aktivno sudjeluju u njihovim životima. Međutim, trenutno se hvatamo u koštac s tim aspektom, kako naglašava moj partner. Javlja se Ana koja objašnjava da život u Užicu, manjem gradu, olakšava snalaženje s troje djece i posao. Omogućeni su im škola, vrtić i izvanškolske aktivnosti, a imamo podršku baka, djedova i dadilja, što nam donekle olakšava teret. Naravno, tata nam i dalje nedostaje, ali sve u svemu, situacija nije tako strašna.
Ističe činjenicu da njegove kćerke uglavnom komuniciraju na srpskom jeziku. Trenutno im je primarni jezik srpski jer je odlučeno da im srpski bude maternji jezik zbog njegove malo zahtjevnije prirode. Najstarija kći već je tečno govorila engleski, dok su mlađa braća i sestre trenutno u procesu usvajanja. Njezina žarka želja je dovesti svoju djecu u posjet Nigeriji. Ana predlaže ideju njihovog preseljenja u domovinu njihovih predaka, Biafru, umjesto u Nigeriju. Unatoč tome što su dio zajednice Ibo, najveće etničke skupine u Nigeriji, nisu povezani sa zemljom i posjeduju vlastiti jezik, kulturu i tradiciju. Ana predlaže da zajedno krenu na putovanje u Biafru kako bi u potpunosti uronili u bogatu baštinu svog naroda.
