U vremenu kada se mnogi mladi ljudi bore s pitanjima identiteta, vjere i pripadnosti, priča Antonije Petre Gagulić iz Osijeka izazvala je veliku pažnju u regiji.

U vremenu kada se mnogi mladi ljudi suočavaju s unutrašnjim dilemama identiteta, vjere i smisla, priča Antonije Petre Gagulić iz Osijeka privukla je veliku pažnju širom regije. Ova dvadesetdvogodišnja mlada žena odlučila je potpuno promijeniti svoj život – napustila je rodni grad, prihvatila islam i preselila se u Sarajevo, grad koji, kako kaže, doživljava kao svoje novo duhovno utočište.

Njena odluka, koja je za mnoge djelovala iznenađujuće, otvorila je brojna pitanja o slobodi izbora, duhovnom putu i potrazi za mirom. Dok su neki njen postupak dočekali s nerazumijevanjem, mnogi drugi prepoznali su u njenom iskustvu priču o hrabrosti, vjeri i samospoznaji.

Ovo nije samo priča o promjeni religije, već i o transformaciji identiteta, o tome kako jedno iskreno traganje za smirenjem može promijeniti čovjekov pogled na život, zajednicu i sebe samog.

Put prema vjeri

Antonija Petra Gagulić odrasla je u tradicionalnoj katoličkoj porodici u Osijeku. Kao dijete, bila je znatiželjna, introspektivna i često postavljala pitanja o smislu života, vjeri i ljudskoj svrsi. U razgovoru za TRT Balkan, prisjeća se kako je uvijek osjećala da nešto nedostaje, iako je bila okružena toplinom i podrškom porodice.

Prekretnica u njenom životu dogodila se na njen 18. rođendan. Tog dana, dok je boravila kod prijateljice, čula je ezan – poziv na molitvu koji odjekuje iz džamija. “Taj trenutak ne mogu opisati riječima,” rekla je. “Kao da mi je srce po prvi put progovorilo. Znala sam da je to nešto više od zvuka – to je bio poziv koji sam čekala.”

Pola godine kasnije, nakon mnogo čitanja, istraživanja i razgovora s muslimanima, izgovorila je šehadet – svjedočenje vjere kojim se postaje musliman. “Rekla bih da se moj život dijeli na razdoblje prije i poslije islama. Prije sam bila izgubljena, a sada sam pronašla mir i smjer,” priznala je s osmijehom.

Unutrašnja promjena

Antonija objašnjava da njen prelazak na islam nije bio rezultat pritiska, već iskrene potrage za smirenjem. “Oduvijek me zanimalo kako ljudi različitih vjera doživljavaju Boga. Kada sam počela čitati Kur’an, osjetila sam povezanost koju nikada ranije nisam imala,” ističe.

Ona islam ne doživljava samo kao religiju, već kao način života koji daje smisao svakom danu. “Islam mi je donio disciplinu, zahvalnost i svjesnost. Naučio me da ne tražim sreću u stvarima, nego u miru unutar sebe,” kaže.

Njene riječi svjedoče o dubokoj duhovnoj promjeni: više se ne vodi potrebom da se uklopi u društvene norme, nego težnjom da bude u skladu sa sobom i sa Stvoriteljem.

Preseljenje u Sarajevo

U septembru 2025. godine, Antonija je donijela još jednu važnu odluku – preselila se u Sarajevo. Grad je opisuje kao “mjesto koje diše vjeru”, gdje se osjeća prihvaćeno i slobodno.

“Ovdje mogu bez straha nositi hidžab i obavljati ibadet (molitvu) u miru,” objašnjava. “Ljudi su topli, razumiju moj izbor i ne gledaju me s predrasudama.”

Život u Sarajevu, kako kaže, pomogao joj je da još više produbi svoju vjeru. Pohađa školu Kur’ana, gdje uči pravilno učenje svetog teksta i upoznaje druge žene koje su, poput nje, pronašle mir u islamu. “Imam mnogo novih prijateljica koje me inspirišu i pomažu mi da rastem,” dodaje Antonija.

Porodica i reakcije okoline

Njena porodica je, očekivano, bila iznenađena. U početku su se borili da razumiju njenu odluku. “Majka je bila zbunjena, otac zabrinut. Pitala me jesam li sigurna, je li me neko nagovorio. Ali kada su vidjeli da sam istinski sretna, počeli su prihvatati,” kaže Antonija.

Najdirljiviji trenutak dogodio se kada ju je majka prvi put posjetila u Sarajevu i vidjela s hidžabom. “Nije bilo lako. Oboje smo plakale, ali to nije bio plač tuge, nego razumijevanja. Od tada se čujemo svakodnevno, i osjećam da me podržavaju.”

Ova situacija pokazuje da ljubav porodice može prevazići razlike u vjeri. S vremenom, poštovanje i povjerenje mogu prevladati početne strahove i nerazumijevanje.

Novi početak i svakodnevni život

Danas Antonija živi jednostavnim, ali ispunjenim životom. Njen dan započinje sabah-namazom – jutarnjom molitvom, a završava zahvalnošću za sve što ima. Uči, volontira i trudi se pomoći drugima kroz rad u zajednici.

“Osjećam da sam sada najbolja verzija sebe,” kaže. “Ranije sam se trudila da budem ono što drugi očekuju. Sada jednostavno jesam ono što jesam. Nije važno što svijet misli, već kako sami sebe vidimo.”

Za nju, islam nije ograničenje, nego oslobađanje – oslobađanje od straha, nesigurnosti i potrebe za tuđim odobravanjem.

Antonijina priča postala je inspiracija mnogima koji se bore s unutrašnjim nemirima. Na društvenim mrežama dobija poruke podrške od mladih ljudi iz različitih zemalja, koji u njenom iskustvu prepoznaju snagu da slijede svoj put, ma koliko on bio neuobičajen.

Simbolička poruka njene odluke

Njena odluka da promijeni vjeru i preseli u drugi grad nije samo lični čin, već i simbol slobode savjesti i autentičnosti. U vremenu kada društvo često nameće identitete i očekivanja, Antonija podsjeća da svako ima pravo tražiti svoj duhovni mir.

Ona ne negira svoje porijeklo, već ga poštuje. “Ja sam iz Osijeka, to će uvijek biti moj dom. Ali sada imam i duhovni dom u Sarajevu,” objašnjava. Ovim riječima pokazuje da se vjera i identitet ne moraju sukobljavati, već mogu zajedno rasti.

Njeno iskustvo ruši predrasude o religijskim granicama i pokazuje da različitost može biti most, a ne zid među ljudima.

Priča Antonije Petre Gagulić nije priča o sukobu religija, već o potrazi za smirenjem, ljubavlju i istinom. U svijetu prepunom buke, ona je odabrala tišinu duhovnog mira. Napustila je poznato, rizikovala nerazumijevanje, ali je pronašla ono što mnogi cijelog života traže — unutrašnji sklad i vjeru koja joj daje smisao.

Ona pokazuje da duhovna hrabrost ne znači samo promijeniti okolinu, već imati snage promijeniti sebe. U njenim riječima osjeća se iskrenost i zahvalnost: “Sada živim mirnije nego ikad prije.”

Za mnoge, njena odluka može biti podsjetnik da su put i identitet lična stvar, i da prava sloboda nastaje tek kada čovjek prestane živjeti prema očekivanjima drugih, a počne slušati svoje srce.

Antonijina priča ostavlja snažnu poruku:

Mir ne pronalazimo mijenjajući svijet oko sebe, već mijenjajući pogled iznutra.

U tom smislu, Sarajevo nije samo njen novi grad — ono je postalo simbol novog početka, mjesta gdje je pronašla vjeru, ljubav i mir koji je dugo tražila.