Priča o Paši i Munibu boravi u selu u blizini Kladnja, u Bosni i Hercegovini. Priča je to o emocijama, ljubavi, hrabrosti i nesebičnosti. Njegov se brak mogao činiti jednostavnom stvari isprepletenih srca; ipak, to je puno više.
Jer oni žive život ne toliko obilježen ljubavlju koliko jednim vrhunskim činom bremenitim sudbinom stjecanja i odgoja napuštenog djeteta, što se pokazalo vrlo važnim u njihovim životima.
Pasha i Munib su u braku već više od 42 godine. To je dovoljno da tvrdimo njegovu stabilnost i snagu. Dolaze iz različitih krajeva: Paša je rođen u Mrkonjić Gradu, a Munib u Kladnju. No, sudbina ih je vezala u Vlasenici. Paša je bio u posjeti kod svoje sestre kad su se tamo sreli. Kako ona kaže, bili su “rođeni jedno za drugo”. Njihov brak je bio pun ljubavi, međusobnog poštovanja, iako nisu bili blagoslovljeni rođenjem svoje biološke djece.
No, život im je spremio još jedan zaokret – djecu. Ovaj je par bio blagoslovljen neočekivanom prilikom da postanu roditelji prije nekih 30 godina; doznali su za bebinu priču kao onoj koju je napustila baka. Bez vlastitog potomstva, paša i Munib su to čuli i dogovorili se da će uzeti djevojčicu i odgajati je.
Nije da je bilo lako, jer beba u početku nije baš dobro prihvatila novonastalu situaciju. Ali Paša je bio nepokolebljiv i davao je sve od sebe da je nahrani, brine za nju, voli je i zaštiti. Iz dana u dan veza među njima je rasla, a Paša je u punom smislu te riječi rodio tu djevojčicu – Samiru.
Imali su priličan dio problema, pogotovo što su se morali preseliti i početi iznova; Paša nikada nije imao problema – voljela je Samiru kao svoju vlastitu. To razdoblje njihova života bilo je borba, da, ali i nevjerojatan znak ljubavi i predanosti. Beba se pretvorila u djevojčicu koja je rasla uz ljubav, pažnju i stabilnost, iako nije imala biološke roditelje.
Sudbina je ipak imala druge planove. Ubrzo nakon toga, kada je Samira trebala napuniti šest godina i krenuti u školu, njeni biološki roditelji su je pronašli i silom je vratili. Pasha to smatra jednom od najtežih stvari u svom životu. Bio je uvjeren da iako je bilo mudro da Samira sazna tko su joj pravi roditelji, gubitak djeteta koje je zavolio kao svoje je nepodnošljiv.
No nakon godinu dana javila se biološkim roditeljima. Upoznali su se, razgovarali i dogovorili da Samira provede 15 dana s njom i Munibom, a ostatak dana s njima, ali su, nažalost, vrlo brzo nakon toga njeni pravi roditelji prekinuli sve veze.
Paša nije htio drugačije jer je želio da Samira zna što je istina o njezinim korijenima. Samira je rasla s ljubavlju; Pasha je bila majka koju nikad nije poznavala. Godine su prolazile, ali ljubav između njih nije nestala. Samira je izrasla u zadovoljnu ženu koja je uzela život u svoje ruke, preselila se u Belgiju, udala i dobila djecu, ali nikada nije zaboravila Pašu.
S Pašom je stupila u kontakt preko društvenih mreža, a sve je bilo zbunjujuće jer su se imena i prezimena razlikovala od Samirinih. Ipak, unatoč svemu, bila je to ista djevojka koju je Pasha odgojio, sada odrasla žena s vlastitom obitelji.
Taj nježni zagrljaj Paše i Samire označio je novi početak života za njih dvoje. Samira nikada nije zaboravila kako su je odgojili Paša i Munib, ljubav, sigurnost i vrijednosti koje su oblikovale njen karakter. Kao odrasla, sretna Samira ponosila se što ima dva ‘prava’ roditelja, budući da su za nju Paša i Munib bili ‘njeni roditelji’.
