Rođen je 1952. godine u malom bosanskohercegovačkom gradu Travniku i postao jedna od najvećih legendi koje je glazbena scena bivše Jugoslavije ikada vidjela. Talent, karizma i marljiv rad u glazbi odredili su njegov umjetnički put do jednog velikog trenutka 1981. godine kada je predstavljao Jugoslaviju na Euroviziji s pjesmom “Lejla”.
Ovom pjesmom možda 15., ali Vajta je ostavio duboke i neizbrisive tragove u glazbi, postao prava legenda i simbolično ime jednog doba i glazbene scene koje se pamti i danas. Stoga je ova pjesma jedan od visoko plasiranih evergrina u Jugoslaviji jer je “Lejla” vrlo prepoznatljiva i publici draga pjesma ostala iz zlatnih vremena jugoslavenske glazbe.
Nije bio samo interpret nego i autor brojnih evergreena na kojima će se temeljiti njegov bogati opus. Njegove pjesme poput “Prevari me srce moje”, “Azra” i “Zlatna ribica” ostavile su duboke tragove u glazbenoj povijesti i srcima brojnih slušatelja.
Ipak, u kasnijim godinama Vajta je prestao snimati nove pjesme i više nije težio nastupima istim intenzitetom. Razlozi za ovaj prekid višestruki su kako osobni, tako i društveno-političke okolnosti koje su ga, prema njegovim riječima, natjerale da odustane od daljnjeg glazbenog djelovanja.
Na glazbenu scenu lansirao se ranih sedamdesetih, predvodeći bend 1975. i 1976. pod nazivom “Teška industrija”. Grupa je bila kratkog vijeka, ali je uspjela postati jedan od kamena temeljaca jugoslavenske rock scene, a Vajta je svojim netipičnim glasom i osebujnim scenskim manirom stekao reputaciju jednog od najintrigantnijih i najkarizmatičnijih izvođača tog vremena. Način na koji je pjevao, u osnovi kombinirajući pop glazbu s rockom, bio je vrlo prodoran i identificiran kao nešto svježe i izvorno na glazbenoj karti tog vremena.
Usprkos uspjehu u glazbi, u privatnom životu suočavao se s brojnim izazovima. Kako je ranije naveo, doprinose za mirovinu uplaćuje za više od 40 godina radnog staža. Iznos koji mu sada ide kao mirovina je samo 326 maraka, odnosno oko 172 eura. Ovo je surov dokaz kroz što su prošli mnogi umjetnici s prostora bivše Jugoslavije. Popularnost je često dovodila do zaborava ili nedovoljno nagrađivanja.
Vajtin put je bio težak od samog početka. U ranim je godinama ostao bez oca, a s petnaest je ostao sam i počeo raditi. Doista, radio je kao slikar, pričajući kako je krečio kuće bogataša samo da zaradi džeparac; kasnije je bio krojač, pa čak i ljevaonik u Austriji.
Nakon povratka iz inozemstva 1971. okušao se i u dizajnu hipi nakita koji je sam izrađivao i prodavao, jer je u isto vrijeme pjevao u grupi “Veziri”. Smiješno je da je u tom bendu zamijenio Josipa Pejakovića, koji je kasnije postao poznat kao glumac.
Vajta trenutno na svojim koncertima pjeva samo stare hitove i nema interesa za snimanje novih pjesama. “Zamislite da ja snimam pjesme u zemlji koja je treća najsiromašnija na svijetu. Ne mogu i ne želim. Kad vidim da sve biramo po nacionalnosti, to mi se gadi”, izrazio je svoju duboku frustraciju političkim i društvenim okolnostima, ali i vjeru u umjetnost koja bi trebala biti oslobođena nacionalnih podjela.
