Zdravko Čolić je u mladosti bio predmetom naklonosti brojnih žena ovog kraja. Ipak, njegovo srce pripalo je Aleksandri, običnoj djevojci zaposlenoj u beogradskoj osnovnoj školi. Zajedno su odgojili dvije kćeri koje su sada procvjetale u mlade žene.
Danas Zdravko Čolić stoji uz bok Novaku Đokoviću kao jedan od rijetkih pojedinaca u regiji čije je ime neokaljano nikakvim rezervama i sumnjama. Postigao je neupitan status, kako po glazbenom talentu tako i po karakteru. Ovo postignuće ne treba shvatiti olako. Kako je uspio doći do takvog položaja? Može li se tvrditi da utjecaj Zdravka Čolića u Jugoslaviji nadilazi čak i onaj maršala Tita? Zaronimo u rane godine Cholinog života. Zdravko, podrijetlom iz Hercegovine, tijekom djetinjstva preselio se u Sarajevo. Njegov otac, vrlo cijenjeni policajac, i on i njegov brat bili su opčinjeni melodijama rock and rolla. Kako je vrijeme prolazilo, Zdravko je otkrio svoj pravi poziv pop pjevača.
Imam živa sjećanja na svoje djetinjstvo, kada je naša obitelj našla sreću unatoč oslanjanju na očevu državnu službu kao jedini izvor prihoda. Iako nismo mogli sudjelovati u ekstravagantnim božićnim slavljima kao mnogi drugi, željno smo iščekivali dolazak mljekara iz susjednog sela. Ova dobrodušna osoba ne samo da nam je donijela mlijeko, već i divne božićne darove, omogućivši nam da sudjelujemo u cijenjenoj blagdanskoj tradiciji. Prije polaska u školu okupljali bismo se kod bake i djeda u Trebinju, gdje smo bili obasuti darovima od najmilijih, prijatelja i komšija. Bilo je to vrijeme koje je karakteriziralo bezbrižno ozračje koje je poticalo duboki osjećaj međusobne povezanosti među ljudima.
Nekada su se pojedinci ležerno okupljali uz kavu ili zajednički obrok, tražeći utjehu u prisutnosti jedni drugih i pronalazeći zajednički jezik u trenucima sreće i tuge. Nažalost, ovaj osjećaj zajedništva doživio je promjenu posljednjih godina. Unutar naših najužih prijateljskih, ljubavnih i obiteljskih veza, Čoline pjesme bile su nam svjetlo vodilja, predstavljajući utjelovljenje čestitih osobina i sažimajući sve ono pozitivno. Nitko nije dublje poštovao svoju majku od njega.
Tijekom suradnje s njima aktivno je sudjelovao u snimanju skladbe pod nazivom “Kukavica”. Choli je odigrao ključnu ulogu u hvatanju suštine ere koja se proteže od Jugoslavije do danas, bacajući svjetlo na trijumfe i padove koje nam je vrijeme podarilo. Zdravko Čolić rado se prisjeća svog prvog posjeta Brijunima na Silvestrovo u pratnji Lokica iu uniformi. U njegovim mislima još uvijek odzvanjaju Titove riječi, koje je primijetio: “Lako ti je, dragi Zdravko, pjevati dame serenade dok tvoji drugovi ispunjavaju svoje dužnosti.” Pojava najistaknutije regionalne pop zvijezde dogodila se u doba Jugoslavije, obilježeno susretom s Titom. U drugoj polovici 1970-ih Sarajevo je svjedočilo nizu pobjeda. Trijumfirao je na Eurosongu, ostavio neizbrisiv dojam na Opatijskom festivalu, krenuo na vrlo uspješnu turneju “Putujući potres” i, nedvojbeno, dobio prestižni poziv da nastupi pred Titom.
Naš cijenjeni i sada već stasali Čola, koji se uzdigao do naše najistaknutije ličnosti, ljubazno je pristao da se prisjeti svojih ranijih dana kada je krasio pozornicu pred Brozom, razgovarajući sa mnom kao sa starim prijateljima. Imao sam čast četiri puta nastupiti pred Titom. Inicijalna izvedba dogodila se u Bugojnu, BiH, gdje je odgovornost za organizaciju programa pala na Radio-televiziju Sarajevo. Naš nastup je bio zakazan za oko 13:00 sati, neposredno prije podneva, nakon uspješnog lovačkog pohoda. Postava se sastojala od talentiranih pojedinaca poput Kemala Montena, folklornih pjevača i orkestra.
Biti u nazočnosti maršala bio je trenutak od velikog značaja i prilika da budete u njegovoj neposrednoj blizini. Imao sam sreću da za kasniju izvedbu sudjelujem u velikoj manifestaciji održanoj u Karađorđevu, posvećenoj lovu. Čini se da je svaki izvođač s područja bivše Jugoslavije imao svoje vrijeme u središtu pozornosti na televiziji, jer su svi bili uključeni u opsežan program koji je trajao od podneva do kasno u noć. Svojim prisustvom počastili su nas uvaženi političari i veleposlanici, među kojima i Džemal Bijedić, koji nam se pridružio u podizanju čaše vina, zračeći istim likovanjem. Nakon ovog događaja, vojnu obavezu sam ispunio u Valjevu, u činu pešadije i minobacačkoj obuci.
Važnost ovog zahtjeva ne može se precijeniti: to je značilo izdržati vojne dužnosti tijekom zimske sezone, ustrajati kroz iscrpljujuće vježbe u blatnim i snježnim uvjetima. A onda je, posve neočekivano, stigao poziv da na Brionima otpjevam voljenu drugu rečenicu “Druže Tito, mi ti se kunemo”! Nevjerojatno, već sam snimio ovu pjesmu. Ova pjesma imala je posebno mjesto u mom srcu dok sam bio vojnik, postala mi je pomalo himna. S ponosom bih je pjevao u svakoj prilici, pa i na Brozovoj rođendanskoj proslavi. Zanimljivo, imao sam nevjerojatnu priliku izvesti upravo tu pjesmu na Festivalu revolucionarne pjesme u Zagrebu daleke 1977. Đelo Jusić mi je ljubazno uputio poziv za sudjelovanje.
Renomirana dvorana “Vatroslav Lisinski” bila je cijenjeno mjesto održavanja festivala za koji je Đorđe Novković skladao pjesmu, a Mira Alečković tekst. Ostalo mi je urezano u sjećanje da je baš ova proslava Nove godine obilježila zadnji put kada je Tito sudjelovao dok je bio dobrog zdravlja. Kad je sat otkucao ponoć, okupili smo se da izmijenimo čestitke i zajedno smo zapjevali “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Mogla sam osjetiti njegovu znatiželju dok je tražio bit pjesme, a tek u trećem stihu su nam se pogledi konačno spojili.
U tom određenom vremenskom okviru postojala je pjevačica po imenu Sandra Kulijer porijeklom iz Banja Luke koja je posjedovala značajnu razinu aktivnosti. Svoje je usne ljupko ukrasila ružem jarke nijanse, a kad bi Tita poljubila, na njegovom bi obrazu ostao slab otisak ruža. Reagirajući brzo, smjesta je dohvatila rupčić kako bi uklonila biljeg, izazvavši osmijeh na njegovu licu. Upravo u tom trenutku je rekao: “Ovo mi je postalo uobičajeno, sasvim sam se navikao na to…
Tijekom godina Zdravko je bio svjetionik inspiracije za nebrojene pojedince. U mladosti gajio je duboko divljenje prema sportašima, posebice prema nogometašima poput Ace Ferhatovića, koji su njemu i njegovim vršnjacima bili idoli. Zdravko je također imao jake afinitete prema američkoj kulturi, pohađao je školu ujutro i prepuštao se filmovima Elvisa Presleya u kinu poslijepodne. S nestrpljenjem bi gledao sve tri projekcije u 16, 18 i 20 sati, pamtio svaku pjesmu i ponosno izražavao svoje divljenje prijateljima. Elvis Presley postao je neodvojivi dio njihovih života.
Unatoč tome što se trudio zadržati privatnost, supruga Aleksandra upoznala ga je s njihovim dvjema kćerima, Unom i Larom, koje su se protiv njegove volje aktivirale na društvenim mrežama i pridobile značajnu pozornost. Poznata je priča iz predratnog doba u Jugoslaviji koja govori o neuzbuđenju Dinove majke kada su Goran Bregović i Zdravko Čolić posjetili njihov dom na Bajram. Dino Merlin nedavno je podijelio jedno iskreno sjećanje iz prošlosti, koje isprva nije bilo sentimentalno niti shvaćeno kao duhovita anegdota. Međutim, sada u potpunosti shvaća perspektivu svoje majke. Ona je preuzela ulogu i oca i majke, usmjeravajući njega i njegovu sestru na pravi put.
Sa željom za stabilnošću i ugledom u životima svoje djece, imala je određenu percepciju umjetnika kao nepredvidivih pojedinaca koji plove kroz svaki dan. Kao i svaki roditelj pun ljubavi, jednostavno je željela najvišu kvalitetu života za svoje dijete. Dino Merlin je za vrijeme proslave Bajrama ponosno predstavio svoju majku njihovim gostima, samo da bi dobio kratak, ali dirljiv odgovor: „Vi, kao đavoli.
