Više volim životinje nego ljude. Izbjegavam bilo kakve sukobe s ljudima, ali sam se i prije morao braniti od divljih životinja. Najstrašnije mi je iskustvo kada naiđem na medveda. Razlog je taj što ako je majka medvedica sa svojim mladuncima, medvedica će ih napasti i zaštititi. U ovom slučaju, jedina opcija mi je bila da se popnem na drvo van domašaja medvjeda. Uglavnom se ne bojim medvjeda i kada im zviždukaju oni obično pobjegnu. Ipak, najviše se bojim divljih svinja, jer su im čeljusti toliko snažne da mogu rascijepiti željeznu sjekiru u sekundi. Petnaestogodišnji dječak Petar Živanović je 1966. godine živio sam tokom zime u napuštenoj kolibi na vrhu brda Tare u selu Račanska Šljivovica čuvajući svoje stado.
Televizija Beograd Milivoje Vuković slučajno je noću na šupljim vratima hotela “Tara” pronašao dečaka okruženog životinjama i zatrpanog snegom. Izašavši iz sjene, brzo je sjeo za sto, neko vrijeme gledao TV, a onda je nestao u hladnoj tami. Njegova seljačka odjeća ga je izdvajala i nije mogao ništa naručiti osim ako ga nije zabavljao. Prošlo je 57 godina od priče o napadu na Jugoslaviju. Petra smo imali prilike da sretnemo ovog leta u Bajinoj Bašti, daleko od surovog života seljaka i sirotinje. Uspevši u svakom pogledu, nastanio se u Švajcarskoj sa suprugom Milenkom, dvoje dece i troje unučadi, a sve je postigao sa deset prstiju, iako je pohađao tek četvrti razred škole.
Petra je njegov učitelj Mir Gazdić pretukao zbog lošeg ponašanja, zbog čega je Petar pobjegao u šumu, gdje je čupao raž sa polja i spavao na kamenju kako bi pobjegao od surove životne stvarnosti. Stojeći na tronošcu u sredini kabine, Petar priča svoju priču, koja uključuje i polomljeni krevet, staru plavu peć i šporet iz televizijske serije Trezor. Bio je sprečen da se vrati kući jer je znao da će se suočiti sa zlostavljanjem od strane roditelja. Četvrti razred je bio najviše što je mogao dobiti, a otac ga više nije mogao izdržavati. Dve Petrove sestre su takođe patile. Kao poljoprivrednici, svi su oni žrtve. Prisjetio se vremena kada nije imao cipele, a život je bio nepodnošljiv. – Hej Petre sa Tare, čuvaj ovce. Ja se ne bojim. To su seljačka deca, hrabri ljudi – priča Kurir Petar, koji je došao iz malog sela Živanovići u selu Rača i išao je sat i po do koliba – Cerja, Sokoline, pa Račanske Šljivovice.
Njegovi roditelji, kaže Petar, obično ostaju u kolibi do kasne jeseni, a potom odlaze u Raču. Svako jutro se budi kako bi nacijepao drva i zapalio vatru kako bi osigurao dovoljno svjetla i topline za svoju kabinu. Na starim crno-belim snimcima Petar govori u kameru, pokazujući kako mesi testo, peče hleb i kuva sve što ima, kao krompir i pasulj, u kazanu. Spomenuo je da biste ga, da imate tranzistor, rado slušali u njegovoj kabini, ali nije mogao u veliki hotel. Nakon gledanja TV emisije, dobio je knjige, pisma i na kraju tranzistor. Jednu mu je dao stric Mihailo, a drugu vojvođanska škola “Aleksa Šantić”. Noura, mlada Albanka iz Beograda, često mu šalje novac da kupi baterije. Petar se prisjetio njenog oca kao poslastičara i pozdravio ga, poželjevši mu da je živ i srećan.
