Dino Merlin obratio se prisutnima na komemoraciji Halidu Bešliću i prisjetio svog posljednjeg susreta s njim i rasplakao mnoge u Narodnom pozorištu.
U trenutku kada se Bosna i Hercegovina opraštala od jednog od svojih najvoljenijih umjetnika, Halida Bešlića, emocije su ispunile svaku poru Narodnog pozorišta. Na komemoraciji koja je održana u njegovu čast, okupljeni su mnogi prijatelji, saradnici i poštovaoci, ali je posebno dirljiv bio govor Dine Merlina. Njegove riječi nisu bile samo sjećanje – bile su oda prijateljstvu, ljudskosti i prolaznosti života.
Merlin je, u svom prepoznatljivom poetskom tonu, oživio posljednje trenutke koje je proveo sa Halidom, podsjetivši prisutne na veličinu jednog čovjeka koji je, svojom jednostavnošću i toplinom, dotakao srca miliona.
Sjećanje na posljednji susret
Merlinov govor počeo je tihim, gotovo šapatom izgovorenim prizorom: “Topla soba. Oktobarska noć. Neka blagost u njoj.” U tim jednostavnim riječima osjetila se cijela emocija trenutka – blizina smrti, ali i prisustvo života u njegovom najdubljem, najiskrenijem obliku.
Halid Bešlić, ikona narodne muzike, ležao je u toj sobi dok su prijatelji pokušavali da unesu malo svjetlosti i radosti u teške trenutke. Dino opisuje kako je Halid, u polusnu, promrmljao psovku dok su ga okretali na bok, a taj mali, ljudski trenutak nasmijao je sve prisutne. “Nasmijali smo se,” rekao je Dino, dodajući da su taj smijeh prizvali kako bi “prevarili bol” i “prevarili smrt.”
U tim riječima leži duboka simbolika. Smijeh, iako kratak, bio je njihov način da se odupru neumitnosti kraja – način da zadrže makar djelić one vedrine koja je Halida krasila cijelog života. Kao gest ljubavi i poštovanja, Merlin mu je donio čokoladu Merci, završavajući sjećanje riječima: “Merci, Halide.”
Ta jednostavna rečenica, iako kratka, odzvanjala je pozorištem poput molitve – zahvalnosti čovjeku koji je toliko dao, a tako skromno živio.
Simbolika i emocija
U nastavku govora, Dino Merlin se prisjetio trenutka kada je milovao Halidovu kosu, ruke i stopala. Taj opis, gotovo biblijski, bio je prožet dubokim poštovanjem prema prijatelju. Spomenuo je i Halidove priglavke, bijele i čiste, koje su za njega postale simbol jednostavnosti i topline.
“Kakav je to minimalizam. Nešto tako jednostavno, tako posebno, nešto tako potrebno, kao brašno, kao papir, kao so.”
U tim riječima krije se filozofija života koja je pratila Halida Bešlića: jednostavnost kao suština ljudske veličine. Nije težio raskoši, niti je svoje ime gradio na pretvaranju. Bio je – kako ga je Merlin opisao – “topao kao brašno, potreban kao papir, dragocjen kao so.”
Njegove bijele priglavke postale su metafora za čistoću duše – čovjeka koji je, i u trenucima patnje, ostao blag, dostojanstven i skroman. Merlin je svoj govor nastavio poetskom porukom: “Putuj, bijela ptico. U džennetski vinograd.”
Tim riječima, pjesnik je ispratio prijatelja na njegov posljednji put, ističući vjeru u to da Halid sada odlazi tamo gdje pripada – u mir, u svjetlost, u vječnost.
Poruka ljubavi i sjećanja
Kao završetak, Merlin je izgovorio rečenicu koja je rasplakala mnoge prisutne:
“Gdje god da si, voljen da si. Gdje god da si, voljen da si.”
Ta ponavljanja nisu bila slučajna – bila su ritam srca koje odbija da prihvati gubitak. Bila su izraz beskrajne ljubavi i zahvalnosti. Svako “voljen da si” odzvanjalo je poput obećanja da Halid neće biti zaboravljen, da će njegovo ime i dalje živjeti u pjesmama, u sjećanjima, u pričama koje će ljudi prenositi.
Merlinov govor pokazao je koliko je umjetnost povezana s emocijom, koliko je sjećanje zapravo most između onih koji su otišli i onih koji ostaju. U njegovim riječima nije bilo patetike – samo iskrenost, bol i poštovanje.
Atmosfera komemoracije
Komemoracija Halidu Bešliću održana je u Narodnom pozorištu, tačno u 11 sati. Cijeli prostor bio je ispunjen tišinom koja govori više od riječi. Na licima ljudi vidjela se tuga, ali i ponos što su imali priliku da žive u vremenu jednog takvog umjetnika.
Na Pozorišnom trgu Susan Sontag postavljeni su LED ekrani, kako bi građani koji nisu mogli ući u salu mogli pratiti komemoraciju. Ta slika — stotine ljudi koji stoje napolju, na jesenjem suncu, u tišini — bila je dirljiva. Svi su disali kao jedno biće, dijeleći bol i sjećanje.
U 13:30 sati održana je dženaza u Gazi Husrev-begovoj džamiji, a u 15 sati ukop na groblju Bare.
Očekivalo se prisustvo preko 30.000 ljudi, ali broj je, prema svjedočenjima, bio i veći. Ljudi su pristizali iz svih krajeva regiona – iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Slovenije, ali i iz dijaspore, jer Halid je bio ne samo bosanski pjevač, već simbol zajedničke emocije koja prevazilazi granice.
Halid kao simbol jednog vremena
Kroz govor Dine Merlina i atmosferu komemoracije, jasno se osjetilo da Halid Bešlić nije bio samo muzičar. On je bio glas naroda, utjeha generacija, čovjek koji je pjesmom izražavao ono što mnogi nisu mogli izgovoriti.
Njegov život i karijera svjedoče o snazi skromnosti – nikada se nije udaljio od svojih korijena, od naroda, od običnog čovjeka.
U vrijeme kada su popularnost i slava često praćene površnošću, Halid je ostao vjeran sebi.
Bio je primjer da veličina ne dolazi iz glamura, već iz iskrenosti i dobrote.
Poruke koje ostaju
Dino Merlinov govor, osim što je bio emotivan, nosio je i filozofsku dubinu.
Njegove riječi mogu se posmatrati kroz tri poruke:
-
Poruka o prijateljstvu – da su pravi prijatelji oni koji ostaju uz nas i u radosti i u boli.
-
Poruka o prolaznosti – da je život kratak, ali da trag koji ostavimo može biti vječan.
-
Poruka o zahvalnosti – jer svaka dobra duša, poput Halidove, zaslužuje jedno iskreno “merci”.
Merlinovo sjećanje, isprepleteno smijehom i suzama, pokazuje da tuga i ljubav mogu postojati zajedno.
U trenutku kada su pokušavali “prevariti smrt”, oni su zapravo slavili život.
Komemoracija Halidu Bešliću bila je više od običnog oproštaja. To je bio susret emocija, poštovanja i umjetnosti. Dino Merlin je svojim riječima stvorio most između života i smrti, između prolaznog i vječnog.
Halidov odlazak podsjetio je sve koliko je važno živjeti jednostavno, voljeti iskreno i dijeliti dobrotu. Njegov život bio je primjer da čovjek ne mora imati mnogo da bi ostavio neizbrisiv trag. Dovoljno je imati srce koje voli, glas koji iskreno pjeva i dušu koja razumije druge.
U moru tišine koje je zavladalo nakon komemoracije, ostale su riječi koje su odzvanjale u glavama svih prisutnih:
“Gdje god da si, voljen da si.”
To nije bila samo rečenica. To je bila zavjet — da će se ime Halida Bešlića spominjati sa osmijehom, poštovanjem i suzom u oku.
I dok se oktobarsko sunce spuštalo nad Sarajevom, činilo se kao da i nebo dijeli bol naroda. U tom trenutku, Bosna se nije samo oprostila od pjevača — oprostila se od dijela svoje duše.
Halid je otišao, ali će njegove pjesme, njegov osmijeh i njegova dobrota zauvijek živjeti u srcima onih koji su ga voljeli.
