U današnjem članku pišemo o smrti generala Nebojše Pavkovića, koja je potresla javnost.

Tiho gašenje jednog vojnog života

Samo dvadeset i dva dana nakon što je Nebojša Pavković, bivši general Vojske Jugoslavije, pušten iz pritvora u Hagu da bi se lečio u Srbiji, stigla je vest o njegovoj smrti. Njegov odlazak označio je kraj jednog poglavlja koje je dugo bilo ispunjeno borbama — ne samo vojničkim, već i zdravstvenim, moralnim i životnim.

General Pavković preminuo je nakon dugog i iscrpljujućeg suočavanja sa teškom bolešću – karcinomom bešike. Njegov slučaj je potresao javnost, jer se u pozadini njegove bolesti provlačila i priča o nedostatku adekvatne medicinske nege tokom boravka u Hagu. Taj period života, kako su svedoci i porodica isticali, bio je ispunjen patnjom, bolom i borbom za dostojanstvo u teškim okolnostima.

Smrt generala Pavkovića ne predstavlja samo kraj jedne biografije, već i simboličan kraj ere — ere ljudi koji su nosili teret istorijskih događaja, a čije su sudbine često bile oblikovane političkim okolnostima i višim interesima.

 Bolest, borba i povratak kući

1. Zdravstvena borba koja je trajala godinama

Prema dostupnim informacijama, Nebojša Pavković se godinama borio sa karcinomom bešike, dijagnozom koja mu je, prema rečima njegovih saradnika, postavljena još 2002. godine. Tada je operisan, a uzrok bolesti, prema tvrdnjama lekara, mogao je biti povezan sa izlaganjem osiromašenom uranijumu tokom ratnih sukoba.

Bolest se, međutim, vremenom vraćala i pogoršavala. U periodu kada je Pavković bio u zatvoru u Hagu, njegovo zdravstveno stanje se značajno narušilo. Iako je bio pod nadzorom medicinskog osoblja, porodica i prijatelji tvrde da nije dobijao potrebnu terapiju, što je dodatno oslabilo njegov organizam.

Miodrag Jevtić, bivši načelnik Generalštaba, javno je govorio o Pavkovićevom stanju i potvrdio da su uslovi u pritvoru bili neadekvatni. On je naveo da Pavković nije imao pristup redovnim terapijama i da je njegova bolest napredovala upravo zbog neadekvatne medicinske brige. Kada je postalo jasno da mu život visi o koncu, država Srbija je intervenisala i tražila njegovo privremeno puštanje kako bi mu bilo omogućeno lečenje u domovini.

„Bio je iscrpljen, nije mogao da jede, nije imao odgovarajući tretman. Njegovo vraćanje u Srbiju bilo je pitanje humanosti“, izjavio je Jevtić.

Ove reči oslikavaju ne samo fizičku slabost generala, već i moralnu dimenziju njegove borbe — čoveka koji je u poslednjim mesecima života pokušavao da pronađe mir i dostojanstvo.

2. Povratak u Srbiju i poslednji dani

Po povratku u domovinu, Pavković je smešten na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu (VMA), gde je nastavio lečenje. Njegovo stanje, međutim, bilo je veoma teško. Lekarski tim je preduzeo sve moguće mere, ali je bolest već bila u poodmakloj fazi.

Njegova ćerka je u izjavi za medije otkrila da su u Hagu odbijali da mu pruže potrebnu medicinsku pomoć. Prema njenim rečima, njen otac je u pritvoru bio uskraćen čak i za osnovne terapije.

Navela je da:

  • nije primao infuziju ni osnovnu terapiju za održavanje imuniteta,

  • nije imao pristup specijalističkim pregledima,

  • dobijao je samo lekove protiv bolova, bez adekvatnog onkološkog tretmana,

  • a u najkritičnijem trenutku, haški lekari su odlučili da neće pokušati reanimaciju ukoliko padne u komu.

Ovi navodi izazvali su veliko ogorčenje javnosti i otvorili pitanje odnosa međunarodnih institucija prema zatvorenicima koji su teško bolesni. Pavković je, po rečima izvora bliskih porodici, već tada bio u veoma teškom stanju — iznemogao, premoren i fizički iscrpljen.

Kada je konačno došao u Beograd, lekari su pokušali da stabilizuju njegovo stanje. Međutim, organizam koji je godinama trpeo bez adekvatne terapije nije uspeo da se izbori. Njegovo telo je bilo iscrpljeno, ali mu je duh ostao miran — pomiren sa činjenicom da se borba bliži kraju.


3. Simptomi i tok bolesti

Karcinom bešike, od kojeg je Pavković bolovao, poznat je po tome što izaziva ozbiljne zdravstvene komplikacije. Simptomi uključuju:

  • prisustvo krvi u mokraći,

  • bolove pri mokrenju,

  • učestale potrebe za mokrenjem, čak i kada bešika nije puna,

  • i opštu slabost i malaksalost.

Pavković je, prema rečima njegovih bližnjih, sve ove simptome imao tokom poslednjih meseci života. Bolest mu je oduzimala snagu postepeno, dan po dan, dok je porodica pokušavala da mu olakša koliko god je moguće.

Lekari su se trudili da mu pruže najbolju negu u okviru svojih mogućnosti. Iako su se nadali poboljšanju, bolest je bila u fazi kada više nije bilo prostora za oporavak. Pavković je preminuo mirno, u krugu porodice, nakon višegodišnje borbe koja je iscrpela i njega i njegove najbliže.

4. Politički i istorijski kontekst

Smrt Nebojše Pavkovića nosi i simboličnu težinu. On je bio jedan od ključnih vojnih lidera u periodu ratova devedesetih godina i čovek koji je u istoriji ostao upisan kao vojni strateg i komandant Vojske Jugoslavije. Njegova uloga u tadašnjim dešavanjima često je bila predmet rasprava, ali i različitih političkih interpretacija.

Zbog te uloge, Pavković je završio pred Haškim tribunalom, gde je proveo više godina služeći kaznu. Njegov boravak u Hagu bio je težak, ne samo fizički već i emotivno. Mnogi su verovali da su uslovi u kojima je boravio dodatno pogoršali njegovo zdravlje.

Njegova smrt, stoga, nije samo kraj jedne biografske linije, već i podsetnik na kompleksnu spregu između politike, pravde i ljudske sudbine. Pitanje o tome da li je mogao duže živeti da je imao adekvatnu negu ostaje otvoreno i bolno za one koji su ga poznavali.

5. Porodična tuga i najava sahrane

U trenutku objavljivanja vesti o njegovoj smrti, nije bilo poznato kada i gde će sahrana biti održana, ali je najavljeno da će se obaviti u užem porodičnom krugu. Pavković je, prema rečima najbližih, želeo miran oproštaj, bez velikih medijskih prisustava.

Porodica je zamolila javnost za poštovanje privatnosti, dok su brojni prijatelji, bivši saborci i poznanici izražavali saučešće. Na društvenim mrežama i forumima pojavile su se poruke u kojima se Pavković opisuje kao čovek koji je uvek stajao iza svojih uverenja, ali i kao neko ko je u poslednjim godinama života platio visoku cenu svojih odluka.

 Odlazak u tišini i nasleđe koje ostaje

Smrt Nebojše Pavkovića predstavlja kraj jednog poglavlja u novijoj istoriji Srbije. On je bio figura koja je izazivala podeljena mišljenja — za jedne heroj, za druge čovek koji je nosio težak teret svoje uloge. Ali bez obzira na političke interpretacije, njegova ljudska priča, priča o bolesti, strpljenju i borbi, ostaje univerzalna i duboko emotivna.

Njegov život pokazuje kako se granice između politike i ljudske sudbine često brišu. Pavković je, do poslednjeg dana, nosio svoj teret dostojanstveno, boreći se za dah i za pravo da se leči kod kuće, među svojima. Njegova smrt postaje simbol krhkosti čoveka u sistemima koji često zaboravljaju humanost.

U vremenu kada se često zaboravlja na ljudsku stranu istorijskih događaja, Pavkovićev kraj nas podseća na to da i najjači imaju svoje granice. Bolest ne bira ni čin, ni titulu, ni uniformu — ona nas vraća na suštinu ljudskosti.

Neka njegovo ime ostane zapamćeno ne samo po funkcijama i događajima, već i po poslednjoj lekciji koju je ostavio: da je, na kraju svakog puta, najvažnije dostojanstvo.

Neka mu je večni mir.

Ads