Gluhonijemi dječak dobio posao u pekari

Snaga volje i ljudske podrške – priča o Miši Periću

U vremenu kada se svakodnevno susrećemo s vijestima o teškim uslovima na tržištu rada, društvenim nepravdama i neravnopravnosti, rijetke su priče koje nas istinski inspirišu. Ipak, jedna takva priča dolazi iz sela Velika Obarska kod Bijeljine, gdje živi i radi Mišo Perić – mladić koji uprkos zdravstvenim izazovima pokazuje kako upornost, podrška i ljudska toplina mogu prevazići gotovo sve prepreke.

Mišo je dječak koji je rođen bez mogućnosti da čuje i govori, ali je to nije bio razlog da odustane od života, obrazovanja i integracije u zajednicu. Naprotiv, njegova svakodnevna borba da postane koristan član društva služi kao podsjetnik na snagu ljudskog duha i važnost zajedničkog truda.

Put uspjeha uprkos tišini

1. Početak puta – izazovi od djetinjstva

Od ranih dana, liječnici su ustanovili da Mišo ne čuje i ne govori. Za mnoge bi to bio znak za povlačenje u svijet izolacije, ali ne i za njega. Uz neizmjernu podršku porodice i Udruženja gluhih i nagluhih regije Bijeljina, Mišo se uključio u redovno obrazovanje. Uspješno je završio osnovnu školu, a potom i srednju stručnu školu, usmjerenu na pekarstvo.

Ovaj period nije bio nimalo lak – komunikacija, društveni odnosi, razumijevanje gradiva – sve su to bili dodatni izazovi za dječaka koji ne koristi govor niti sluh u tradicionalnom smislu. Ipak, zahvaljujući sopstvenom trudu i angažmanu odgajatelja, nastavnika i vršnjaka, Mišo je uspio da savlada gradivo i stekne znanja koja su mu bila potrebna za dalji život.

2. Praksa koja je otvorila vrata

Jedan od prelomnih trenutaka u Mišinom životu desio se tokom trećeg razreda srednje škole, kada je dobio priliku da obavi praksu u lokalnoj pekari u svom selu. Tada je po prvi put kročio u profesionalno radno okruženje, a njegov trud nije ostao nezapažen.

Slobodan Đokić, jedan od vlasnika pekare, prisjetio se kako je Mišo tri dana sedmično dolazio na praksu, pokazivao izuzetnu pažnju, disciplinu i želju da uči. U početku, niko nije znao detalje o Mišinom zdravstvenom stanju, ali to nije uticalo na spremnost da mu pruže šansu.

“Mišo je obavljao praksu s velikom pažnjom i od prvog dana pokazivao znakove vrijednog radnika. Mi smo tada odlučili da mu damo priliku i da ga uključimo u sve radne procese, uz pomoć i nadzor ostalih zaposlenih,” izjavio je Đokić.

3. Zapošljavanje i integracija u kolektiv

Nakon završetka škole, Mišo je stekao zvaničnu diplomu pekara, a iako se još čeka potrebna dokumentacija za njegov stalni radni odnos, on već radi i daje svoj doprinos. U svakodnevnom radu, Mišo se ističe spontanošću, inicijativom i preciznošću.

U ovom trenutku, fokusiran je na pravljenje lisnatih peciva, u čemu se već dobro snalazi. Međutim, ono što ga posebno privlači jeste izrada pita i bureka – posao koji zahtijeva posebnu vještinu. Đokić i ostatak tima odlučni su da ga u tome podrže:

• “Želi da pravi pite, i iako je to dugotrajan proces obuke, uvjeren sam da će uspjeti. On ima volju i želju, što je najvažnije.”

Mišo ne čeka da mu se posao kaže – često sam primijeti šta nedostaje i odmah se hvata posla. Ta proaktivnost je nešto što se rijetko sreće i što dodatno oslikava njegov karakter.

4. Komunikacija bez barijera

Jedna od ključnih stavki za uspješnu radnu integraciju Miše bila je – komunikacija. S obzirom na to da niko od zaposlenih u pekari nije stručnjak za znakovni jezik, postojala je početna zabrinutost. Međutim, praksa je pokazala da ljudska empatija i volja mogu premostiti gotovo sve jezičke barijere.

Zaposleni su razvili svoj sistem komunikacije, koji uključuje:

• jednostavne znakove,

• pokazivanje,

• čitanje sa usana,

• fizičku demonstraciju postupaka.

“Snalazimo se nekim našim znakovima, čitamo s usana, pokazujemo rukama. Nije savršeno, ali funkcioniše i svi se razumijemo,” rekao je Đokić.

Ovakav oblik međusobnog razumijevanja dodatno je ojačao timski duh unutar kolektiva, a Mišo se osjeća prihvaćeno i poštovano – što je ključ za uspjeh svakog radnog odnosa.

 Mladić koji ruši predrasude i inspiriše zajednicu

Priča o Miši Periću nije samo priča o jednom zaposlenju ili jednoj pekari. To je priča o prepoznavanju potencijala, o ljudskosti i o rušenju predrasuda koje su često prepreka osobama s invaliditetom u društvu. Mišo je:

• Prvi gluhonijemi dječak u Bijeljini koji je redovno pohađao srednju školu, bez upućivanja na specijalizovani program u Banjoj Luci.

• Mladić koji pokazuje da invaliditet nije prepreka za uspjeh ukoliko postoji sistem podrške.

• Simbol nade za druge mlade slične sudbine – da postoji mjesto u društvu i za njih.

S obzirom na njegovu posvećenost i želju da uči, nije teško zamisliti dan kada će Mišo postati majstor buregdžija, možda čak i pokrenuti vlastiti posao. Njegov primjer pokazuje da istinska inkluzija počinje malim koracima, ali sa ogromnim srcem.

I zato – neka ova priča posluži kao podsjetnik svima nama da ne gledamo samo ono što ljudi ne mogu, već da otkrivamo ono što mogu – jer tu se krije prava vrijednost svakog pojedinca.