Ministar odbrane Zukan Helez je danas posjetio selo Mokronoge u općini Tomislavgrad, povodom obilježavanja 32. godišnjice stradanja Bošnjaka ovog kraja.
U selu Mokronoge, koje se nalazi u općini Tomislavgrad, održana je komemoracija povodom 32. godišnjice stradanja Bošnjaka iz ovog kraja. Ovaj događaj predstavlja ne samo podsjećanje na bolnu prošlost, nego i snažnu poruku o važnosti istinskog suočavanja s prošlošću, priznavanja svih zločina, te očuvanja sećanja na nevine žrtve.
Glavni govornik bio je ministar odbrane Bosne i Hercegovine, Zukan Helez, koji je svojom posetom i govorom želeo naglasiti da zaborav vodi ponavljanju istorije, te da odgovornost prema istini i pravdi pripada svima nama.
Simbolično okupljanje
Na samom mestu tragedije okupili su se članovi porodica ubijenih, politički i vjerski predstavnici, kao i drugi mještani. Ministar Helez je položio cvijeće na spomen-obilježje bošnjačkim civilima stradalim u Mokronogama i proučio fatihu, odajući time počast njihovim životima.
U svom govoru, ministar je izrazio duboku tugu i poštovanje prema stradalima, te podsjetio na istorijski sklad koji je vekovima postojao među ljudima različitih nacija i vjeroispovesti u ovom kraju.
“Ovdje su vijekovima živjeli pošteni i vrijedni ljudi. Dijelili su dobro i zlo, bili upućeni jedni na druge. Nažalost, prije 32 godine taj sklad je brutalno prekinut”, naglasio je Helez.
Tragedija iz avgusta 1993.
Na ovom mestu, pre tačno 32 godine, dogodio se jedan od najstrašnijih zločina nad Bošnjacima u Livanjskom kantonu tokom rata u Bosni i Hercegovini.
U noći 10. na 11. avgust 1993. godine, trojica pripadnika HVO-a — Adalbert Topić (zvani Poglavnik), Ivan Baković (zvani Rudo) i Petar Majić — upali su u kuću Sadike-Dike Bešlaga. Unutra je bilo deset osoba: članova porodice, rođaka i komšija.
Iz kuće je izvedeno devetoro ljudi, dok su troje djece ostala unutra. Odvedeni su na obližnje uzvišenje Ćula, gde su mučki pogubljeni iz automatskog oružja. Među ubijenima su bili:
-
Emir i njegova bliznakinja Emira (rođeni 1973.)
-
Subha (1970.)
-
Sinha Đuliman (1968.) — Sadikina kćerka
-
Husein Bešlaga (1968.) — sinovac Sadike-Dike
-
Muharem Tiro (1967.) — komšija
-
Ibrahim Tiro (1971.) — komšija
-
Mustafa Tiro (1970.) — komšija
Jedina koja je preživela masakr bila je tada devetogodišnja Amela Bešlaga, najmlađa Sadikina kćerka. Ona se kasnije pokazala kao ključni svedok na suđenjima u Livnu i Zagrebu.
Telo žrtava pronađeno je sledećeg jutra, kada je lokalni čoban naišao na jeziv prizor na uzvišenju. U kući su preživela još dvoje male djece koja su u trenutku zločina spavala na spratu.
Poruka ministra
Helez je istakao da okupljanje na ovakvim mjestima ima tri ključna značaja:
-
Iskazivanje pijeteta prema nevinim žrtvama.
-
Očuvanje istine o događajima.
-
Neprestano traganje za pravdom, kako bi se slični zločini sprečili u budućnosti.
On je naglasio da istina ne sme biti prećutana, jer svaki pokušaj negiranja ili umanjivanja zločina otvara prostor za njihovo ponavljanje. Posebno se osvrnuo na problem današnjeg društva u kojem se, prema njegovim rečima, ratni zločinci još uvek u nekim delovima BiH veličaju i nagrađuju.
“Zločin je zločin, bez obzira na to ko ga je počinio. Žrtva je žrtva. Samo na istini i pravdi možemo graditi bolju budućnost.”
Proces pravde
Istraga o ovom zločinu trajala je godinama, a pravda je postignuta tek delimično. Na ponovljenom suđenju u Zagrebu 2015. godine, Adalbert Topić je osuđen u odsustvu na maksimalnih 15 godina zatvora. Petar Majić je oslobođen, dok je Ivan Baković kaznu odslužio pre smrti.
Ovaj slučaj pokazuje koliko je pravosudni proces u ratnim zločinima često dugotrajan, bolan i pun prepreka, naročito za porodice žrtava koje decenijama čekaju na zadovoljenje pravde.
Komemoracija u Mokronogama nije bila samo protokolarni događaj. Ona predstavlja opomenu da zaborav i šutnja mogu biti opasniji od samih zločina. Helezova poruka jasno odjekuje: priznavanje svih zločina, bez obzira na nacionalnu ili versku pripadnost počinilaca, jedini je temelj na kojem se može graditi pravedno društvo.
Porodice stradalih i danas nose teret svojih gubitaka, ali okupljanje na mjestu tragedije daje im barem mali osećaj zajedništva i podrške. Istovremeno, to je i podsjetnik mlađim generacijama da mir, suživot i međusobno poštovanje nisu datost, već rezultat stalnog rada, opreza i iskrenog suočavanja s prošlošću.
Na kraju ceremonije, ministar je zaključio:
“Neka je vječni rahmet nevinim dušama čija su imena uklesana na ovom spomeniku.”
Ove riječi, iako jednostavne, nose težinu čitavog jednog poglavlja istorije koje ne smije biti izbrisano. Mokronoge ostaju simbol bola, ali i upozorenje da se tragedije iz prošlosti nikada ne smiju ponoviti.
