Sa pet godina, život Almase Salihović zauvijek je promijenio početak rata. Tragično, kada je imala samo osam godina, njen stariji brat Abdullah je izgubio život. Almasa danas stoji kao glas Memorijalnog centra u Potočarima, a tu ulogu je prihvatila nakon što je doživjela prvu komemoraciju žrtvama genocida u Srebrenici u New Yorku. Unutar zidova Opće skupštine Ujedinjenih naroda, mnoštvo pojedinaca pozorno je slušalo dok je Almasa dijelila duboko dirljivu pripovijest koja je isprepletena sa samom njezinom biti.
Izrazila je veliku zahvalnost svim pojedincima koji su imali ključnu ulogu u uspostavljanju Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici.
U dobi od pet godina moje su snove zamijenile strašne noćne more. Danas, dok stojim pred vama, osjećam se ponukanim podijeliti svoju osobnu priču, dio mene koji je oblikovao ono što jesam. Bio sam tek petogodišnjak i živio sam s majkom, braćom i sestrama u jednom mirnom selu, udaljenom dvadesetak kilometara od Srebrenice. U to vrijeme je počela agresija, koja je zauvijek promijenila tijek mog života. U dobi od pet godina prvi put sam doživio zastrašujući zvuk granata i svjedočio smrti. Unatoč našim nadama da će nasilje prestati, ono se samo pojačalo. Moja je majka, u pokušaju da nas zaštiti od surove stvarnosti, pokušala sakriti istinu, ali moje su noći proždirale nemilosrdne noćne more. Kako bih pronašao utjehu, privio sam se za lutku, moj tajni izvor zaštite. Nažalost, 18. rujna 1992. škola u našem selu je nemilosrdno granatirana, odnijevši živote 14 nevinih pojedinaca koji su potražili utočište unutar njenih zidina. Držali smo se koliko smo mogli, očajnički se držeći svog sela, ali u ožujku smo ga bili prisiljeni napustiti. Naš tračak nade pojavio se kada je Srebrenica proglašena sigurnom zonom. Umornih nogu prevalili smo naporan put pješice, ispunjeni iščekivanjem. Napokon smo stigli i dobili smo sobu za našu šesteročlanu obitelj. Bio je to trenutak topline i sigurnosti, barem smo tako mislili. Nažalost, taj osjećaj nije dugo potrajao. Događaji koji su se odvijali u Srebrenici i sada su neopisivi. Proživjeli smo nezamisliv teror, preživljavajući bez osnovnih potrepština poput hrane i vode, neprestano mučeni strahom da će naši najmiliji postati žrtve sljedećeg napada.
Video pogledajte na linku ispod:
Strahovi koje su imali ostvarili su se 11. srpnja 1995. godine.
Kao malo dijete, živo se sjećam trenutka kada je očajni mladić zahtijevao da predamo svu našu vrijednu imovinu. U tom srcedrapajućem trenutku, predala sam svoju dragu lutku. U dobi od osam godina, moja nas je majka povela prema sigurnosti UN-ove baze, s mojom starijom braćom i sestrama Fatimom i Abdullahom koji su nas vodili. Nisam ni slutio da ću to biti posljednji put da ću vidjeti svog dragog brata. Slika tog posljednjeg rastanka zauvijek mi je urezana u sjećanje. Uz bezbroj drugih, sklonili smo se u Potočare, tačnije Tvornicu akumulatora, vjerujući da ćemo u njenim zidovima pronaći utjehu i sigurnost. Dva mučna dana stajao sam ispred baze, promatrajući generala Mladića kako nemilosrdno odvaja mladiće od njihovih obitelji. U to vrijeme počela mi je shvaćati prava veličina naše situacije. Došao je dan kada su nas strpali u autobuse za deportaciju. Zbunjenost i strah pomutili su moje razumijevanje onoga što se preda mnom odvijalo. Ipak, jedno sjećanje ostaje kristalno jasno – izraz Mladićeva lica dok je zaustavljao naše napredovanje, zahtijevajući da predamo sve vrijedne stvari. U tom trenutku sam ga preklinjala, nudeći svoju lutku kao jedini posjed koji sam morala dati. “Uzmi, uzmi”, preklinjala sam, znajući da je to sve što imam za ponuditi. Dana 13. srpnja većina moje obitelji uspjela je doći na sigurno slobodno područje. Nažalost, Abdullah nije bio među njima.
U tom trenutku, dok se gledaju u oči, duboka tišina ispunjava zrak, oboje svjesni da je ovo njihov posljednji susret.
Fatimin brat je bio pritvoren kada je pokušao napustiti bazu zajedno s Almom.
Jedan među mnoštvom dječaka i muškaraca, dočekao je svoju smrt pogubljenjem. Njegova obitelj otkrila je dio njegovih kosturnih ostataka unutar zajedničkog grobnog mjesta, ali njegovo pokopano tijelo ostaje fragmentirano i nepotpuno.
U dobi od 18 godina, posjedovao je vatren duh, pun težnji i snova. Njegove oči, bogate nijanse smeđe, odražavale su njegovu strast prema sportu. Ne samo da je bio inteligentan, nego je i zračio toplinom, što ga čini oličenjem izvrsnosti među nama.
Neizmjerna je grižnja savjesti što nisam izrazila svoju duboku ljubav i podijelila sve te neizgovorene riječi s njim. Gubitak njega bio je kao gubitak dijela vlastitog identiteta. Praznina nastala njegovom odsutnošću je trajna praznina koja se nikada ne može ispuniti. Jedini ostatak koji imamo od njega je zrnati video iz aprila 1995. godine, srdačan poklon koji je napravio svojoj majci povodom Bajrama.
Nakon što je prošao kroz strahote genocida, Salihović razumije duboki utjecaj koji je imao, kako u smislu trajnih rana koje je nanio, tako iu pogledu nepokolebljive odlučnosti koju je ulio. Almasa trenutno služi kao službeni predstavnik Memorijalnog centra u Srebrenici. Izrazila je značaj inauguracijske komemoracije održane u New Yorku nakon donošenja Rezolucije, ocijenivši to važnim događajem u povijesti.
