Tragična sudbina porodice Rahmanović: Zahtjev za pravdom nakon moždanog udara
Porodica Rahmanović iz Tuzle suočila se s teškom situacijom koja je obilježila njihove živote. Njihov 23-godišnji sin i brat, Adi Rahmanović, postao je žrtva, kako tvrde, teškog ljekarskog nemarstva koje je rezultiralo trajnim invaliditetom. Uzimajući u obzir ozbiljnost situacije, porodica je odlučila da javno istakne svoje optužbe protiv medicinskog osoblja Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, optužujući ih za prikrivanje dijagnoze i zanemarivanje hitnog stanja koje je Adi imao. Ova situacija nije samo uticala na jednog čovjeka, već je promijenila živote svih članova njegove porodice, ostavljajući ih u borbi za pravdu i istinu.
Prema riječima porodice, Adi je u oktobru 2023. godine primljen u UKC Tuzla sa ozbiljnim neurološkim simptomima koji su ukazivali na mogući moždani udar. Međutim, kako tvrde, medicinsko osoblje nije odmah preduzelo potrebne mjere, niti su sprovedene ključne dijagnostičke pretrage. Ova situacija je dovela do pogoršanja Adijevog zdravstvenog stanja, što je imalo katastrofalne posljedice za njegov daljnji život. Postavlja se pitanje – kako je moguće da se ovakva situacija desi u instituciji koja bi trebala biti sinonim za sigurnost i brigu o pacijentima? Vjerovatnoća da se nešto ovako dogodi u modernom zdravstvenom sistemu postavlja ozbiljne sumnje o kvalitetu usluga koje se pružaju građanima.
Obmane i ignorisanje simptoma
Adi Rahmanović, kako navodi njegova sestra, doživio je kontinuirano obmanjivanje od strane ljekara. “Od samog početka su nas obmanjivali i uvjeravali da umišljamo. Dok su oni umanjivali problem, moje dijete je gubilo sposobnost govora, kretanja i normalnog funkcionisanja”, izjavila je ona. Ova izjava oslikava frustraciju i bol koje je porodica prolazila u trenutku kada su umjesto pomoći, naišli na ignorisanje i nerazumijevanje od strane zdravstvenih radnika. Neshvatljivo je kako je tim medicinskih stručnjaka mogao ignorisati očite simptome koji su zahtijevali hitnu reakciju. Ovakvo ponašanje može izazvati ozbiljnu štetu, ne samo pacijentima, već i cijelom zdravstvenom sistemu koji bi trebao biti povjerenja za sve nas.
Neprovođenje neophodnih pregleda
Jedna od najznačajnijih optužbi porodice je da Adiju prilikom prvog prijema u bolnicu nije urađen CT glave, iako su simptomi bili alarmantni. Nakon što su ga poslali kući, njegovo stanje se naglo pogoršalo, te je ponovo doveden u bolnicu. Tek tada su izvršene dodatne pretrage, ali porodica ističe da im ni tada nije saopštena puna istina o Adijevom zdravstvenom stanju. “Istinu smo saznali tek kasnije, kada je šteta već bila nepopravljiva”, izjavili su članovi porodice, naglašavajući kako bi reakcija na vrijeme mogla spriječiti tragediju koja ih je zadesila. Ova situacija je dodatno pojačala osjećaj nemoći i frustracije kod porodice, koja se suočavala s neizvjesnošću i strahom o budućnosti svog voljenog sina. Utisak je da su odgovorni zdravstvenici zaboravili na svoju osnovnu dužnost – da pomognu pacijentima.
Trajni invaliditet i borba za oporavak
Posljedice neadekvatnog liječenja za Adija su katastrofalne. Danas ne može samostalno hodati, zavisi od pomoći drugih i nije sposoban obavljati svakodnevne životne aktivnosti. Mjeseci su prošli u borbi za oporavak, uz brojne rehabilitacije i terapije koje su zahtijevale ogromne finansijske izdatke. Porodica je bila primorana da sama snosi troškove, suočavajući se s dodatnim izazovima koje donosi takva situacija. Ova borba nije samo fizička, već i emocionalna, jer se svaka nova terapija i pokušaj oporavka susreću s bolom i tugom za izgubljenim životom kakav je bio ranije. Sistem podrške je skoro izostao, a porodica je bila prepuštena da se izbori s vlastitim demonima, što dodatno otežava njihovu svakodnevicu.
Obećanja koja nikada nisu ispunjena
Porodica Rahmanović posebno naglašava da im je iz UKC Tuzla obećano liječenje preko Fonda solidarnosti. Iako su se oslanjali na ovo obećanje, oni su uskoro shvatili da to nikada nije realizovano. “Sve smo plaćali sami – terapije, rehabilitacije, putovanja. Sistem nas je izdao u najgorem mogućem trenutku”, rekla je majka, izražavajući duboku tugu i razočaranje prema zdravstvenom sistemu koji je trebao biti njihov oslonac. Ova situacija dokazuje da obećanja donosioci odluka često ne ispune, ostavljajući porodice da se bore same sa svim posljedicama. To stvara dodatni pritisak na porodice koje već prolaze kroz teške trenutke, čineći ih ranjivijima nego ikada prije.
Pravni koraci i poziv na odgovornost
U potrazi za pravdom, porodica Rahmanović je podnijela tužbu protiv UKC Tuzla. Međutim, smatraju da to nije dovoljno i da se slučaj mora istražiti i u krivičnom smislu. Oni javno pozivaju Tužilaštvo Tuzlanskog kantona, Federalnu upravu za inspekcijske poslove, Ministarstvo zdravstva i druge nadležne institucije da hitno reaguju, utvrde odgovornost ljekara i rukovodstva UKC Tuzla te spriječe da se ovakvi slučajevi ponove. “Ovo nije greška. Ovo je nemar koji je uništio jedan mladi život. Mog brata su skoro ubili. Ako niko ne odgovara, sutra će se isto desiti nekom drugom”, poručili su iz porodice Rahmanović. Ovaj slučaj nije samo njihova borba, već i pitanje osnovne ljudske pravde, gdje bi svaki građanin trebao biti zaštićen od nemara i neodgovornosti zdravstvenog sistema.
Ova tragična priča ukazuje na ozbiljne propuste u zdravstvenom sistemu i potrebu za hitnom reformom kako bi se osigurala bolja zaštita pacijenata. Slučaj porodice Rahmanović ne bi trebao biti samo upozorenje, već i poziv na akciju za sve nas, kako bismo osigurali da se ovakve tragedije više nikada ne ponove. Ova situacija zahtijeva ne samo pravne, već i sistemske promjene kako bi se stvorio zdraviji i sigurniji ambijent za sve pacijente. Porodica Rahmanović nastavlja svoju borbu, ne samo za pravdu za svog sina, već i za promjenu koja će spriječiti da se ovakva iskustva ponavljaju u budućnosti.
