Neke priče dotiču srce i život „San, vjera i ljubav“ Jedna od njih dolazi iz Novog Pazara iz grada u kojem živi glavna junakinja priče Atifa Ljajić (69), žena koja je u godinama ostvarila životni san od 62. Kad su svi digli ruke otpisali su tu mogućnost, znala je, jer kažu da se događaju čuda ako dovoljno vjeruješ.
Jedno od takvih “čuda” bilo je radikalno promijeniti svoj život kada je rodila dijete u 62. godini i tako postala najstarija porodilja u Srbiji i nije skidala osmijeh s lica zbog tog malog “čuda” svoje kćerke Ajline koju obožava stalno lomi za nju sve životne strukture.
Danas je Ajlina plod nepokolebljive želje za majčinstvom jer njena majka Atifa slavi život i raduje se svakom danu. Ona se ne prestaje svađati i hvalisavo odgovara “Ništa mi nije teško”. Nije naučila što znači ‘strah’. Ona tjera ljude da vjeruju u čuda.
Ne mogu vam ni opisati kakav je to osjećaj bio kada sam je prvi put uzeo u ruke. Bila sam sretna i plakala sam od sreće. Uvijek sam imala želju i dugo sam čekala da postanem majka. Rodila sam je u Beogradu u Kliničkom centru i taj trenutak mi je bio najdraži na svijetu – počinje priču Atifa govoreći o trenutku koji nikada neće moći izbrisati iz glave, trenutku kada je uzela svoju čudo u rukama i kada joj je dala ime Ajlina.
Nikada nije sumnjala da očajnički želi biti majka, ali čim je osjetila tu malu ruku u svojoj, svaki strah i godina su nestali. Ispričala je kako se borila s trudnoćom i prvim mjesecima brige o bebi, sve do danas.
– Sve se promijenilo u tom trenutku. Sada su prioriteti bili drugačiji. Trudnoća je bila u redu, nisam bila bolesna niti nešto jedino kasnije pa sam bila u beogradskoj bolnici od trećeg mjeseca do poroda u 9. mjesecu. Nikad nisam niti jednom pomislio da mi je nešto teško. Sve mi je izgledalo lako i svaki put sam bio uz nju. Sama sam je potpuno odgojila – kaže Atifa držeći za ruku kćerku koja pomno sluša majku.
Dijete koje je željela dobila je izvantjelesnom oplodnjom u nevjerojatnoj dobi od 62 godine kada je to definitivno bilo nemoguće; Kako kaže, svi su bili na njezinoj strani, a uz pomoć medicine uspjela je ostvariti svoj san.
Kako to često biva u malim sredinama, bilo je i prekriženih pogleda ili čudnih komentara, napominje Atifa, ali ne i za nju. Kaže da su je uvijek svi podržavali.
Hvala Bogu, svi su dobro reagirali kad sam rodila dijete. Ljudi ovdje rade koliko mogu jer ja s penzijom od 25.000 dinara ne mogu platiti stanarinu, hranu, ništa. “Najamninu mi plaća Njemica; susjedi su super; pomažu koliko mogu”, kaže ova žena.
Ona je uvijek sa mnom. Cijelu noć će me prikovati u zagrljaj da spavam jer ne može bez mene, kaže Atifa uz blagi osmijeh.
Ove je godine krenula u prvi razred nakon što je njezina majka bila slatko dijete koje je ponekad bilo poslušno, a većinu vremena energično.
– Ja sam moj učitelj. Zabavljam se s prijateljima i učimo tiskana slova. Omiljeni predmet mi je srpski, a engleski ne volim – rekla je pomalo stidljivo djevojka.
Sa samo 25.000 dinara mirovine od skromnih primanja Atifa ne može sastaviti kraj s krajem. Zahvalila je tim “dobrim ljudima” i susjedima što su učinili koliko su mogli za nju. Gospođa iz Njemačke ne samo da joj plaća stanarinu nego joj je dala i 25.000 eura. Atifina želja je da udomi svoje dijete dok još može.
– Zgrada je u Novom Pazaru, 25.000 eura platila je Njemica, a stan košta 65.000. Možda jednog dana uspijemo sakupiti taj novac da moja Ajlina i kada ja ne budem ima dobru budućnost i krov nad glavom”, kaže majka.
