Ovo je priča o Jovici iz Hercegovine čovjek koji je izgubio sve osim obraza.Njegova životna priča dirnula je mnoge jer pokazuje kako se čestitost i poštenje ne mjere onim što posjedujemo, već onim što smo spremni dati.

Jovica V. – Heroj tišine i čovječnosti

U svijetu u kojem se pažnja često daje onima koji glasno koračaju, koji se bore za naslovnice i priznanja, postoje ljudi čije postojanje i djela tiho svjedoče o istinskim vrijednostima. Jedan od njih je Jovica V., čovjek iz malog sela blizu Bileće u južnoj Hercegovini – zaboravljen od svijeta, ali ne i od savjesti.

Njegov život nije film ni roman. Nema tu blještavila, velikih riječi ni spektakularnih obrta. Ipak, u toj jednostavnosti, u tišini njegovih dana i snazi njegovih izbora, krije se veličina rijetko viđena – autentična, skromna i uzvišena ljudskost.

Život bez buke, ali sa svrhom

Jovica nikada nije tražio mnogo. Rođen i odrastao u selu, ostao je vjeran svom kraju i svojim roditeljima. Nije zasnivao porodicu, nije se otisnuo u bijeli svijet „trbuhom za kruhom“, niti jurio karijeru. Umjesto svega toga, odlučio je da živi mirno, u skladu s prirodom i ljudima.

Ali, ono što ga je izdvojilo nije bilo samo njegovo mirno postojanje, već odluka da cijeli svoj život podredi brizi o drugima.

Kada su njegovi roditelji, jedno za drugim, pretrpjeli moždane udare, Jovica nije oklijevao. Bez razmišljanja je odustao od bilo kakvog ličnog života, ostavio nadnice, napustio sezonske poslove i posvetio se isključivo njima. Bez ijednog zahtjeva, bez žalbe, bez riječi ogorčenja.

Sin, bolničar, anđeo

U godinama koje su uslijedile, Jovica je postao sve što dvoje teško bolesnih starih ljudi mogu imati. Bio je i sin, i njegovatelj, i medicinski tehničar, i vozač. Hrani ih je kašikom, presvlačio, prao, davao lijekove, vodio ih po seoskim putevima do doktora, mjerio pritisak, bdio nad njima noćima.

To nisu bili trenuci koje je dijelio na društvenim mrežama – jer ih nije ni imao. To nisu bile scene koje bi kamere mogle da snime, niti riječi koje bi dospjele u novine. To je bila čista, tiha, istinska ljubav – ljubav djeteta koje vraća dug svojim roditeljima.

Nepravda od onih najbližih

Dok je Jovica živio svoj život u tišini, služeći drugima, na horizontu se krila nepravda koja ponekad pogodi najčistije duše. Njegova sestra, koja godinama nije ni dolazila da obiđe roditelje, pojavila se tek kada je trebalo odlučivati o imovini. Iskoristila je njihovu starost i slabost, i sve prepisala na sebe – kuću, imanje, pa čak i ono što je Jovica svojim rukama obnovio i održavao.

Pred rodbinom je jednostavno rekla:
„Šta će Jovici sve to? On nema porodicu. Ja imam djecu.“

Time je Jovici oduzeto sve. Ostao je bez kuće, bez prava, bez zahvalnosti.

Bez svega, osim čiste savjesti

Nakon smrti roditelja, Jovica je napustio kuću. Nije se svađao. Nije tužio. Nije vikao. Preselio se u trošnu pomoćnu zgradu na kraju sela. Bez vode, bez struje, sa starom peći i samoćom kao saputnicom, preživljavao je zimu – ali sa dostojanstvom koje ni siromaštvo ne može slomiti.

Na pitanje zašto se ne bori za svoje, odgovarao je tiho:

„Rodili su me i podigli. Red je bio da im se odužim. A ko će ako neće svoje dijete?“

Poštovanje koje se ne može kupiti

U vremenu kada se poštovanje često kupuje moći, novcem ili uticajem, Jovica ga je stekao bez ijedne riječi hvale o sebi. Ljudi iz sela su ga vremenom prepoznali – ne po onome što ima, već po onome što jeste.

Nosili su mu drva, pomagali s hranom. Crkva i opština skupili su sredstva da mu se izgradi mala montažna kuća. Prijatelj mu je poklonio parče zemlje. U jednom trenutku, čovjek kojeg je Jovica ranije pomagao, penzionisani ljekar, ostavio mu je u testamentu kuću kod Trebinja.

Tako je Jovica, bez trunke osvete, bez da je išta tražio – dobio nazad sve ono što mu je nepravedno oduzeto, ali ne u materijalnom, već u ljudskom, moralnom smislu.

Sudbina se vraća na svoje

Sestra koja mu je uzela sve, završila je u samoći, pogođena bolešću, napuštena od vlastite djece. Kuća koju je prisvojila zarasla je u korov, prazna i hladna. Novac koji je dobila nestao je u rukama onih zbog kojih je Jovici uskratila sve.

S druge strane, Jovica danas živi u miru, skromno ali dostojanstveno, u kući koju mu je ostavio čovjek kome je pomogao bez ikakvog interesa. U društvu vjernog psa kojeg je udomio, bez težnje da ikome išta dokaže.

 Ljudskost ne umire tiho

Priča o Jovici V. nije priča o siromaštvu, nepravdi ili tuzi. To je priča o uzvišenosti skromnosti, o tišini koja govori jače od riječi, o djelima koja ne traže aplauz.

U vremenu kada se zaboravljaju prave vrijednosti, Jovica je podsjetnik da istinska veličina čovjeka ne leži u onome što posjeduje, već u onome što nesebično daje. Bez buke. Bez priznanja. Bez kalkulacije.

U njegovim djelima živi ono najbolje u čovjeku – čista, nepatvorena briga za druge, čak i kada zauzvrat ne dobija ništa osim mirne savjesti.

I možda je upravo to najveće bogatstvo.