Progonjena pitanjem je li donijela ispravnu odluku, žena otvoreno priznaje težak izbor smještaja svoje majke u starački dom. Kako roditelji stare i njihova sposobnost skrbi o sebi se smanjuje, mogućnost njihovog preseljenja u starački dom često postaje razmatranje za mnoge. Donošenje teških odluka uvijek je izazov i nije neuobičajeno da nas društvo osuđuje. Međutim, postojala je hrabra žena koja je odlučila otvoreno govoriti o svom izboru da svoju majku smjesti u starački dom i želi rasvijetliti kako je ta odluka u konačnici donijela pozitivne promjene u njezin život.
Po povratku s posla dočekao me prizor odškrinutih vrata. Žureći ušavši u stan, susreo sam se sa zvukom vode koja je curila iz kade, slivala se na pod i curila u hodnik. Moj je glas odjekivao prostorom dok sam dozivala majku, ali tišina je bila jedini odgovor koji sam dobila. Kakva je trenutna situacija? Gdje se nalazi? Odakle ju je nabavila? Bila su to pitanja koja su mi prolazila kroz glavu.
Po informaciji od susjeda, brzo sam se uputila do ulaza u zgradu gdje je moja majka viđena kako na klupi razgovara s grupom baka. Njihovi neobični pogledi prema meni sugerirali su da smatraju moju prisutnost nenormalnom. Iako se na prvi pogled činilo da je moja majka u normalnom stanju, malo tko je znao da boluje od Alzheimerove bolesti i da je već doživjela brojne epizode agresije. S najvećom žurnošću, uspio sam je uvjeriti da se vrati kući, cijelo vrijeme razmišljajući o svom sljedećem postupku. Bilo je jasno da je ne mogu ostaviti bez nadzora, ali nisam joj mogla posvetiti svaki slobodan trenutak jer sam imala svoje životne i radne obveze.
Dugo sam se vremena borio s dubokim osjećajem izdaje, doživljavajući duboki osjećaj grižnje savjesti, osobito kad sam razmišljao o mogućnosti da se ona izgubi zbog svoje bolesti. Ova ideja bi me jako uznemirila. Kako je ušla u 84. godinu, učestalost njezinih napada i ispoljavanja agresije je eskalirala. Kad god bismo imali posjetitelje, ona bi ih udarala bilo kojim predmetom koji bi joj bio na dohvat ruke. Svakodnevno bi ostavljala slavine otvorene i bacala svoju odjeću u kadu i umivaonik.
Nakon pažljivog razmatranja, donio sam tešku odluku da je preselim u starački dom. Otkrio sam objekt posebno dizajniran za potrebe starijih osoba koje se suočavaju s izazovima. Moja primarna motivacija bila je osigurati da ona dobije 24-satni nadzor, razinu skrbi koju ja, nažalost, nisam mogao osobno ponuditi.
Punih godinu dana moja je majka bila stalno prisutna u mom životu. Kao rezultat toga, primijetio sam značajan napredak u svom radnom učinku, budući da sada mogu pristupiti zadacima s većim osjećajem mentalne smirenosti i odmora. Osim toga, moj društveni život je počeo cvjetati i smatram da su mi misli sada mnogo lucidnije i fokusiranije.
Svaki vikend posjećujem svoju majku i siguran sam u njezino dobro u ustanovi. Ipak, u meni postoji nelagoda… Postoji li još nešto što sam mogao učiniti da je podržim? Jesam li nesvjesno počinio težak prijestup?
