Aco Pejović je poznati pjevač s besprijekornom muzičkom karijerom i otac triju prelijepih kćeri sa suprugom Biljanom, s kojom je ljubav počela u to vrijeme. Iako je Aco Pejović javnosti dobro poznat po svom izuzetnom pjevačkom talentu, njegov privatni život ostaje daleko od očiju javnosti. No, uza sav taj oprez, nije uvijek sve mirno.
Pejović se prisjetio svoje želje da napusti zemlju i preseli se u Francusku, gdje mu je živio stric. Prethodno je putovao u Francusku s crvenom putovnicom i stoga nije znao da je Francuska uvela vize od njegova posljednjeg posjeta. Činilo se da putovanje ide glatko sve dok ga iznenada nisu skinuli s autobusa na talijansko-francuskoj granici. Tada počinju Pejovićeve muke koje podsjećaju na vječne Tantalove muke.
Nakon što je proveo noć na klupi u blizini carinika, sutradan je otputovao u francusko veleposlanstvo u Torinu u nadi da će dobiti vizu. Međutim, njegove nade su se brzo raspršile jer je ubrzo dobio otkaz. Bez daha, Pejović je pokušao vlakom doći do polazišnog grada Chambéryja u Francuskoj. Nažalost, policija ga je ponovno uhitila. Od tada je izdržao uhićenje, proveo noć u zatvoru i izdržao duga ispitivanja.
Pejović je rekao kako je policija isprva sumnjala da izbjegava pravdu zbog svoje umiješanosti u banditizam. Nisu postali svjesni njegove situacije sve dok nije objasnio da ide u Francusku na nastup. No, unatoč tom razumijevanju, izrekli su mu dvogodišnju zabranu ulaska i deportirali ga u Italiju. Pejović se živo sjeća kako je vrijeme provodio na klupi s dvojicom beskućnika, ne znajući hoće li preživjeti do jutra. Bez iskušenja, Pejović je sljedeći dan ponovo pokušao prijeći granicu. Uspio se ukrcati u autobus vlaka koji je prevozio radnike preko granice. Čim je sjeo, čuo je zvižduke i svjedočio policijskoj potjeri. Svladavši strah, nakratko se samoizolirao, da bi otkrio da policija zapravo juri mladog Arapina koji je ukrao deku iz spavaćih kola.
Konačno, njegove patnje su prestale kada su se zatvorila vrata voza i, kako se prisjetio, nakon boravka u Francuskoj, Pejović je odlučio da se vrati u Jugoslaviju kako bi ispunio svoje vojne obaveze. “Dok sam bio u Francuskoj, uspio sam pronaći posao na gradilištu. Međutim, moj je posao bio kratkog vijeka jer je moje kronično kašnjenje rezultiralo otpuštanjem nakon samo 7 dana. To je bilo dosta vremena od mog fizičkog posla. Bilo je to prilično sraman kraj”, prisjetio se.
Nakon povratka u Jugoslaviju, Pejović je 1990. godine započeo vojni rok kao vezni igrač. U to vrijeme uspostavlja duboka i trajna prijateljstva sa svojim drugovima Predragom Kovačem i Fiš Nedžadom. Na dan za pamćenje, kada smo pod drvetom pili pivo, uživali u napolitankama i pušili cigarete “filter br. 160″, svečano smo se dogovorili da ćemo jedni drugima biti kumovi”, rekao je Pejović gostujući u “Izu” profila. Emisija
Pejović je kao mladić vjerovao da je vojni rok uzaludan, ali je vremenom shvatio njegovu pravu vrijednost. Ovo vrijedno iskustvo ne samo da mu je stvorilo doživotna prijateljstva, već je odigralo i važnu ulogu u oblikovanju njegova karaktera i pogleda na život. Javno pričajući ove priče iz svoje prošlosti, Pejović daje inspiraciju onima koji možda nailaze na slične prepreke ili traže osobni rast.
