Tijekom nedavnog posjeta paraćinskom selu Donja Mutnica, ekipa Paparazzo lov istražila je dom djetinjstva poznate pjevačice Ane Nikolić. Nažalost, kuća, u kojoj je do smrti živjela samo njezina baka, sada stoji napuštena i zapuštena. Mještani su spomenuli kako je Ana Nikolić redovito dolazila u posjetu, no prošlo je godinu dana otkako su je zadnji put vidjeli.
Mještane obuzme nostalgija kada vide kuću Ane Nikolić, jer joj je podsjetnik na djetinjstvo. Nedavno se ekipa “Paparaco lova” samoinicijativno upustila u razgovore sa suseljanima, zadirući u Aninu prošlost i povijest njezine obitelji. Jedna stanarka nas je obavijestila da je kuća trenutno prazna zbog smrti Anine bake i preseljenja njene majke u Beograd. Otkako je nesretno izgubila baku, Ana i njezina obitelj rijetko posjećuju kuću, kaže jedan mještanin. Susjedi se prisjećaju da je Anu odgojila majka koja je izazivala poštovanje i otac koji je imao istaknutu poziciju seoskog vođe. Tragično, njihovi su životi prekinuti.
U posjetu Aninoj baki njezina susjeda otkrila je intrigantne informacije. Prema riječima susjeda, Ana je nekada bila lijepo odgojeno dijete, no ostaje neizvjesno je li to još uvijek. Čini se da je Anin brat dobio sve, a Ana ništa, navodno u skladu sa željama njihove bake. Susjed je primijetio da će Ana dolaziti svake godine, ali ne i ove godine. Osim toga, susjed je spomenuo da će Ana doći u posjet s osobom po imenu Rasta, koji je opisan kao suzdržana i ljubazna osoba.
Lokalna zajednica smatrala ju je izuzetno pristojnom i veselom mladom djevojkom, uvijek željnom šale ili smijeha. Važno je spomenuti da se o njoj pozitivno izjasnila jedna susjeda koja je imala očigledne predrasude. Atmosfera je bila ispunjena kaosom. S velikim entuzijazmom prodefilirala bi dvorištem u velikim maminim čizmama, pjevajući stihove pjesme Lepe Brene “Čačak, Čačak”. Njezina je upornost na kraju dovela do uspješnog ishoda koji je željela.
Svi su je voljeli. Boraveći u ovom domu do preseljenja u Paraćin, stekla je osnovno obrazovanje. Vidjela se njezina duboka ljubav prema pokojnom ocu Dušanu, koji je tragično preminuo u nježnoj dobi. Sada mirno počiva na groblju našeg sela. Nažalost, njezina baka, koja je također nekada živjela ovdje, preminula je prije nekoliko godina. Ljeti bi dolazila u posjete i sa sobom vodila svoju veselu kćer Taru koja bi se rado brčkala u dvorištu gdje je nekada stajala ljuljačka, kako se prisjeća baka Vera.
Kuća koju je Ana Nikolić nekada zvala domom danas stoji napuštena i zaboravljena u selu njene mladosti. Nedostatak posjetitelja unosi duboki osjećaj melankolije u Anino srce. Dok razmišlja o svojoj prošlosti, preplavljuje je val tuge, podsjećajući je na ogromnu tugu koju je proživjela u ranim dvadesetima – tragičnu smrt svog dragog oca.
Bez sumnje, ovo je najteže razdoblje s kojim sam se ikad susreo. U dobi od 43 godine, samo nekoliko godina manje od moje sadašnje dobi, doživio je srčani udar. Srećom, moja teta, zdravstvena djelatnica, vješto ga je reanimirala i vratila mu normalan ritam srca. Tragično, ostao je u komi nevjerojatna 23 dana, nikada se nije probudio, kao što je pjevač izjavio u nedavnoj izjavi.
Tijekom tog razdoblja postojao sam u stanju sna, bez vitalnosti da promatram događaje koji su se odvijali prikazani na mnoštvu ekrana. Do posljednjeg trenutka trajao je tračak optimizma koji je sugerirao mogućnost njegova ponovnog oživljavanja. Ipak, kad bi se probudio, njegove bi kognitivne sposobnosti vjerojatno nalikovale onima vegetacije, budući da mu je mozak ostao bez kisika. Bez sumnje, takva bi okolnost bila još više zabrinjavajuća.
Duboka praznina koju je ostavila očeva odsutnost i dalje utječe na Annu Nikolić, čak i dva desetljeća kasnije. Ipak, uspjela se prilagoditi tuzi koja prati ovu žalost. U početku je izjavila da se sa svojom tugom borila tako što se svim srcem posvetila samopoboljšanju.
U svibnju mjesecu, dok sam polagala šest ispita i nastojala uspješno završiti akademsku godinu na Visokoj školi za dizajn, on je preminuo. Tražeći utjehu, ispratila sam majku i brata Marka na more, pokušavajući nastaviti sa životom. Međutim, kako su tjedni odmicali, težina stvarnosti postajala je sve opterećujuća. Tek s vremenom čovjek istinski shvati golemost onoga što se dogodilo. Prošla sam niz emocionalnih faza: trenutke udubljivanja u posao s gotovo bjesomučnom predanošću, izolacije u svojoj sobi i lijenja suza danima bez prestanka. I dan danas ima slučajeva da me obuzme tuga.
