Nemanja Cekić iz Vlasotičina krenuo je drugačijim putem od većine dece. Dok su drugi ljudi zauzeti sportom kao što je fudbal, život ima druge planove za njega. Sa 12 godina Nemanja je zbog nesrećnih okolnosti bio primoran da počne da radi. Njegov prvi posao bio je u pogrebnom poduzeću, pripremajući pokojnike za posljednji ispraćaj. Dok su se mnogi pitali da klinac njegovih godina ispunjava takvu dužnost, Nemania ponosno pripisuje to iskustvo njegovom rastu i razvoju. U stvari, oduvijek je težio da se bavi pogrebnim poslom, a transport mrtvih bio mu je krajnji cilj. Ta strast ga je navela da se pridruži pogrebnom preduzeću Vlasotičinih.
Nemanjina želja za samostalnošću i slobodom od porodičnih nevolja pokreće njegove odluke. I pored dugogodišnjeg rada u pogrebnim zavodima, Nemanja je uspeo da završi osnovnu školu u Vlasotincu, a u Požarevcu je čak i vanredno studirao za građevinskog tehničara. Zbog finansijskih ograničenja i nasilnog oca, Nemanja je morao da traži posao. Pobegao je iz sela i nastanio se u Požarevcu, gde je našao posao pod nadzorom gazde koga je poznavao. Nemanja priznaje da nema porodicu, ali ostaje optimista i fokusiran na to da u budućnosti zaradi dovoljno novca da izdržava svoju porodicu.
Nakon što su se moji roditelji razveli, moja majka se preudala i dobila još jednu bebu, tako da smo izgubili vezu. Uprkos tome, trudila sam se da budem uspešna u životu, živela sam dobrim životom i pronašla sreću. Iako mnogi ljudi misle da ih novac može odvesti na krivi put, ja sam uspješno upravljao svojim financijama. Moj djed je jedini član porodice sa kojim razgovaram i on me podržava u svim mojim nastojanjima. Nemanju često hvale za njegov naporan rad u poslu, ali zna da njegov uspeh potiče iz rane istorije borbe. Uprkos izazovima, ponosan je na ono što je postigao i postigao nivo uspeha kojem je oduvek težio. Nemanja se priseća kako je počela kao mlada, neiskusna pogrebna radnica.
“Zadatak mi je bio težak jer sam suosjećao sa svakim slučajem koji mi se našao na putu. Unatoč tome, znao sam da se posao ne razlikuje od bilo kojeg drugog. Moja prva odgovornost bila je priprema pogreba za pokojnika. Nakon toga sam platio auto i počeo voziti mrtvačka kola na mjesta gdje su umrli, bilo da je to bila bolnica, njihov dom ili na ulici, čak i ako su stradali u prometnoj nesreći. Nemanja je ispričao da je za suočavanje sa smrću djeteta potreban dubok dah i puno mrtvih: “To je strašno. Ne daj Bože da drugi vide ono što mi vidimo. Ponekad čak moramo lopatom skupljati dijelove tijela po ulici. Ima ih svakakvih slučajeva, ali netko to mora raditi, zar ne?
