Braća Novica Stanković i Srba Stanković, koji trenutno žive u Kozidoru kod Trgovišta, pretrpeli su dve decenije radne eksploatacije u Severnoj Makedoniji. Uprkos njihovom teškom radu kao pastiri kod različitih poslodavaca, nikada nisu bili plaćeni i prisiljeni da izdrže podstandardne uslove rada. Braća su u suštini živjela kao robovi i živjela su životom punim izazova.
Iako u Kozjem Dolu žive od 2005. godine, još su svježa sjećanja na njihovo teško odrastanje. Tvrde da će sjećanje na mladost trajati vječno. Godine 1984. umro im je otac Kerštajn, a majka Olga se preselila u nemačko pogranično selo kod Krive Palanke da živi na imanju Milorada. Na kraju je, po Miloradovom naređenju, Olga počela da prebacuje mladog Srbina kod biznismena u makedonsko selo Bajlov. Sa sedam godina dobio je odgovornost da čuva ovce i spava u pomoćnoj zgradi. Stanković, Srbin koji živi u Kozedoru kod Trgovišta, ispričao je bolno iskustvo čovjeka po imenu Stojadin. Incident je na njega ostavio dubok utisak, a on tvrdi da će njeno sećanje zauvek biti neizbrisivo. Iako su stekli slobodu, izdržavali su se sa skromnih devet hiljada dinara socijalne pomoći i svoju ishranu obogatili veoma poželjnim divljim voćem. Osim toga, u svojim plastenicima uzgajaju određeno povrće za vlastitu potrošnju.
Nemaju stalno prebivalište, čak ni vlastitu kuću, već žive u privremenom smještaju: zastarjeloj obrazovnoj ustanovi. Istina o njihovoj nevolji je nejasna. Srba Stanković je izrazio koliko je teško boraviti na ovom mjestu, posebno ljeti, a koliko je nepodnošljivo zimi. S obzirom na to da ne može postići viši životni standard, primoran je da razmišlja šta mora da radi. Tužilaštvu Vranjeki je podneta prijava i podnet je zahtev za pokretanje krivične istrage severnomakedonskom pravosuđu, koje trenutno istražuje osumnjičene za trgovinu ljudima. Prije deset godina, međutim, Osnovno tužilaštvo Sjeverne Makedonije odbacilo je navode iz tužbe.
