Ono što je Veliku Kladušu ove godine učinilo zaista posebnom je to što je ujedinilo nešto više od 30.000 ljudi svih dobi i iz mjesta širom svijeta zainteresiranih da svjedoče nečemu zaista nezaboravnom. Upravo su se legendarni maestro Miša Bojanić i Šemsa Suljaković ponovo sreli na Teferiću, koji je tako postao epicentar ovog veličanstvenog događaja.
Ovaj nesvakidašnji susret, koji je zaintrigirao sve ljubitelje narodne glazbe, dio je Kladuškog leta – tradicionalne manifestacije koja se svake godine održava u ovom malom, ali vrlo živopisnom mjestu heterogene dijaspore i bogate kulturne baštine.
Velika Kladuša je te večeri postala ne samo mjesto susreta mještana, već i ljudi iz cijeloga svijeta koji su dolazili i doživjeli taj poseban trenutak kada će Mišo Bojanić upoznati Šemsu Suljaković – dva glazbena velikana čije su pjesme obilježile godine i generacije. Sam susret, vrlo emotivan, nosio je sjećanja na prošle zajedničke trenutke, a najposebniji je bio onaj iz Švicarske prije više od tri desetljeća, većina nije otišla na razne strane svijeta zbog rata.
“Trideset i tri godine od našeg posljednjeg susreta. Zadnji put smo bili zajedno prije rata, netom nakon našeg zajedničkog nastupa u Švicarskoj”, nostalgično će Mišo Bojanić, a svi su ga pozorno slušali. Bilo je jasno da će trenutak ponovnog susreta budi ekstremna…
Ponovni susret ovih ikona narodne glazbe imao je duboko emotivno značenje, kako za same izvođače, tako i za publiku koja je sve ove godine s nestrpljenjem čekala ovaj trenutak.
Nitko nije mogao ostati ravnodušan gledajući ih kako opet zajedno pjevaju i pričaju o starim vremenima. Bojanić je bio prilično otvoren u izražavanju koliko mu je značio susret sa Šemsom, a nekada su to godine i udaljenost, što daje dodatnu vrijednost onim trenucima susreta ljudi koji su prošli slične životne puteve.
“Ponovni susret nakon toliko vremena razdvojenosti donio je ogromnu radost. Iskreni rastanci”, nasmiješio se i bio Mišo, popraćen ovacijama. Njegove riječi izazvale su val emocija koje su bile prisutne kod svih ovih ljudi, au očima se vidjela iskrena zahvalnost što, unatoč sve izazove za koje je mogao vidjeti da će se suočiti, uspjeli su se vratiti kako bi se ponovno ujedinili i proslavili glazbeno naslijeđe koje su zajedno izgradili.
Ovo nije bio samo povratak u prošlost već i sama proslava svega što su Mišo i Šemsa postigli, ne samo u glazbi, već iu privatnom životu. Njihov susret postao je simbol nade, prijateljstva i međusobne podrške koja je preživjela mnoge oluje, a upravo je to na kraju ono najljepše u ovoj priči. Njihov susret na Teferiću nije bio samo koncert. Bio je to povratak u prošlost, susret duša koje su dijelile iste snove, iste borbe i iste radosti.
Događaj za pamćenje za sve koji su bili tu da ga dožive, kao još jedan primjer kako glazba, prijateljstvo i ljubav prema tradiciji spajaju ljude bez obzira na sve što ih razdvaja.
