Svečana sala DeLacroix imanja blistala je raskošno, ali se u njoj razlegao jedan od najokrutnijih zvukova koje je moglo čuti srce jedne žene: bolan, sramotan podsjetnik na njenu nemoć.
- Glas njenog supruga, hladan i posprdan, raznio je tišinu kao udarac: “Ne možeš ni da hodaš.” Sjedila je u invalidskim kolicima, okružena gostima i kristalnim lusterima koji su kao svjedoci visjeli nad glavama prisutnih. Ipak, u njenim očima nije bilo slomljenosti. Samo vatra.
Sebastijan, njen muž od sedam godina, stajao je pored žene u mint zelenoj haljini – Elene, trudne, ponosne i naizgled pobjedničke. Nekada je Viktorija vjerovala u ljubav koja bi mogla preživjeti sve. Nakon tragične nesreće koja ju je ostavila nepokretnom, mislila je da će imati njegovu podršku, da će brak – zakletva koju su dali – biti tvrđava. Umjesto toga, dok joj se tijelo borilo da povrati snagu, on je svoj pogled i ruke usmjerio ka drugoj.
- Ali Viktorija nije bila slomljena onim što se dogodilo njenom tijelu. Ono što ju je boljelo, ali i probudilo, bila je njegova izdaja. U trenutku kada ju je javno ponizio, ona je već bila spremna. Tišina u sali nije bila znak njene nemoći, već mir koji dolazi prije oluje.
Dok je Sebastijan očekivao suze ili slom, ona je podigla glavu i tiho izgovorila: “Možda ne mogu da hodam, ali znam kako da stojim na svom.” Rečenica koja je presjekla salu dublje nego ijedna njegova uvreda. Istog trena, advokat koji je čekao u ćošku sale ustao je i predao fasciklu njenom mužu. Brzo je listao stranice, a boja mu je nestajala s lica. Prevara – njegovo priznato djelo – značila je da Viktorija sada dobija gotovo sve: kompaniju, kuću – simbol moći koja mu je izmičući iz ruku, polako tonula u tišinu sramote.
Ovakvi obrati sudbine rijetko su izmišljeni – ima ih i u stvarnom životu. Domaći portali poput BUKA i Ženskog portala „Lola“ već su ranije pisali o ženama koje su se suočile s fizičkim ograničenjima, ali su u tome pronašle novu snagu da stanu protiv porodične, emotivne ili društvene izdaje. Kroz tekstove, kolumne ili ispovijesti, čitateljice mogu vidjeti da su priče poput Viktorijine više od fikcije – one su ogledalo borbe koja se nastavlja iza zatvorenih vrata mnogih domova.
Viktorija se prisjećala i dana kada je Elena zakoračila u njen dom – kao pomoćnica, ne kao suparnica. Bila je to žena kojoj je dala priliku, ne sluteći da će ubrzo postati simbol svega što je izgubila. Ali upravo u toj izdaji ležala je i njena unutrašnja obnova. Shvatila je da energija izdaje može biti gorivo za snagu, a ne razlog za poraz.
- Slične priče o prevazilaženju ličnih borbi, naročito među ženama s invaliditetom, često se objavljuju i u radovima Fondacije „Hana’s Hope“, koja u BiH pruža podršku ženama s tjelesnim oštećenjima. Kroz radionice mentalnog zdravlja i grupe podrške, ova organizacija ističe važnost emocionalnog osnaživanja, podsjećajući da fizičko ograničenje nije prepreka već prekretnica u identitetu jedne žene.
Nakon što je Sebastijan shvatio šta gubi, njegova maska moći počela je da se ruši. Elena je pored njega stajala blijeda i poražena, nesvjesna da će i njena sigurnost nestati zajedno s njegovom bahatošću. Papiri razbacani po podu nisu bili puki dokumenti, već simbolična slika rasula koje je izazvao vlastitom sebičnošću. Viktorija se okrenula i polako se udaljila u svojim kolicima. Svaki okret točka bio je simbol njene pobjede.
Sama ta slika – žena koja napušta dvoranu na svojim točkovima, ali s uzdignutim glasom i prisebnim umom – govori više od ijednog scenarija. Ona nije pobjegla – izašla je kao ona koja odlučuje. Kao neko ko je uzeo nazad kontrolu nad svojim životom.
- Tako, kao i mnoge žene kroz historiju, Viktorija je pronašla svoju unutrašnju moć u trenutku najveće boli. U vremenu kada su ljudi skloni osuđivanju bespomoćnih, njena priča postaje refleksija nade i otpora. Jer, bilo da hoda ili da sjedi, ona je dokaz da snaga nema oblik – ona ima stav.
Viktorijina pobjeda nije bila osveta, već oslobođenje. Oslobođenje od iluzija, od zavisnosti, od tuđeg viđenja njene vrijednosti. Na kraju je pronašla ono najvažnije – svoju istinu.
- Njena priča, premda izmišljena, govori o realnim borbama. O ženama koje su izdane, povrijeđene, ali nisu slomljene. O onima koje pronalaze snagu i tamo gdje drugi vide slabost. I zato, kao u mnogim pričama sa stranica portala poput „Ženski.ba“ ili „Buka“, Viktorija nam poručuje: snaga nije uvijek u koraku – ponekad je u odluci da kreneš dalje.
