Moj otac je bio moj heroj, a onda je kad sam imala sedam godina nestao: Ono što sam godinama kasnije pročitala u novinama otkrilo je sramotnu istinu o njemu

Očevi koji nestaju i mitovi koji ostaju

U životima mnogih ljudi postoje figure koje istovremeno fasciniraju i povređuju – ljudi čije postojanje oblikuje naše viđenje svijeta, ali i stvara pukotine u sopstvenom identitetu. Za Džoan Brigs, njen otac Majkl, bio je upravo to: kombinacija genijalca i varalice, čovjek koji je nestajao, ali nikada sasvim iščezao iz njenog života.

Kao djevojčica, Džoan je gledala svog oca kao heroja nauke, vizionara, nekoga ko je sarađivao s NASA-om, davao savjete Stenliju Kjubriku, pa čak i navodno učestvovao u otkrićima života na Marsu. Priče koje je slušala bile su toliko grandiozne da su nadmašivale realnost – i upravo to će postati osnovna nit njegovog postojanja: izgradnja mitova, dok istina tiho izostaje.

 Nestanak koji je govorio više od prisustva

Kada je Džoan imala samo sedam godina, Majkl ih je napustio – ne samo nju, već i njenu majku, njihov dom, posao u farmaceutskoj industriji – i otišao u Afriku, navodno s koleginicom. Nije ponudio objašnjenje. Otišao je tiho, ali je za sobom ostavio ogromnu prazninu, ispunjenu pitanjima i pokušajima da njegova ćerka sve to smisleno objasni.

Džoan je pokušavala da vjeruje da je njen otac pozvan na višu misiju, da je bio previše važan da bi ostao. Godinama je gradila sliku o njemu kao nekome ko je izabran za nešto veće. Taj narativ je podržavao i sam Majkl, dolazivši jednom godišnje, vodeći djecu u London, na luksuzne ručkove, skupe kupovine, poklone bez granica. Ali ta kratka raskoš bila je samo fasada. Iza nje se krilo godine potpunog odsustva – bez poziva, bez riječi.

Već s jedanaest godina, Džoan je odbila da ide na ta viđanja. Shvatila je da ono što dobijaju tih dana nije bliskost, već tiha kompenzacija za njegovu krivicu.

Lažni genije: Otkrivanje istine o ocu

U adolescenciji, kontakt je postao rijedak. A onda je došla 1986. godina – godina kada se slika o ocu konačno i zvanično raspala. Džoan je primila poruku: Majkl se vratio u Britaniju i nalazi se pod istražnim postupkom. Uskoro su uslijedile novinske naslovnice – otkriveno je da je Majkl lažirao naučne studije, naročito one o sigurnosti kontraceptivnih pilula, koje su direktno uticale na tržište i zdravlje hiljada žena.

Njegova istraživanja bila su finansirana od strane farmaceutskih kompanija, a njegova uloga više marketinška nego naučna. Priznao je određene prevare, ali se branio poznatom taktikom – teorijama zavjere. Tvrdio je da je žrtva spleta okolnosti, nečijih interesa, “pogrešno shvaćen”.

Nedugo zatim, vijest koja je sve dodatno zamaglila: Majkl je navodno preminuo u Španiji. Bez potvrđenog uzroka smrti, bez prisustva djece na sahrani – samo nova supruga bila je tu. Uslijedila je sumnja:

Da li je zaista mrtav?
Da li se možda ponovo sakrio – ovaj put zauvijek?

Čak je i jedan novinar kontaktirao Džoaninog brata s teorijom da je Majkl možda likvidiran zbog veza sa državnim tajnama – ili da je jednostavno inscenirao vlastitu smrt.

Pandemija kao okidač za istinu

Godinama kasnije, tokom pandemije 2020. godine, Džoan je iznova naišla na očev trag – i to na potpuno neočekivan način. U kontekstu zvaničnih izveštaja o sigurnosti medicinskih proizvoda, ponovo se pojavilo njegovo ime. Ovaj put u vezi s hormonskim testom trudnoće Primodos, koji je bio predmet skandala jer se dovodio u vezu sa štetnim efektima na fetus.

Džoan je zaronila u dokumente, otkrivajući da je njeno očevo ime više puta pomenuto i u parlamentarnim raspravama. Njegov doprinos nije bio benigni. On je bio kamen temeljac u propagandi nauke koja je ugrozila zdravlje mnogih žena i djece.

Njena istraga nije tu stala. Naišla je i na članak iz prestižnog naučnog časopisa “Nature” koji je doveo u pitanje samu osnovu njegovog naučnog autoriteta – njegov doktorat sa univerziteta Kornel nije postojao. U stvarnosti je imao samo magistarsku disertaciju. Njegove nagrade, uključujući jednu iz Novog Zelanda, bile su – izmišljene. Sve što je godinama tvrdio o sebi – bila je konstrukcija, pažljivo osmišljena da zavarava.

Konačna slika: Čovjek u bjekstvu od stvarnosti

U svojim šezdesetim, Džoan je odlučila da napiše knjigu o svom ocu. Ne kao osvetu, već kao pokušaj da konačno razumije ko je on zapravo bio. Pišući, došla je do bolne istine: Majkl nije bio zločinac iz nužde, već čovjek koji je cijeli život bježao od istine.

Njegove osobine su postajale jasnije:

• Pun ideja, ali bez hrabrosti da ih sprovede bez laži

• Opsjednut sobom, ali nesiguran i krhak iznutra

• Čovjek koji je stvarao mitove, jer je istina bila suviše obična da bi u nju vjerovao

Zanimljivo je da su određeni djelovi njegove priče ipak bili istiniti. Na primjer:

• Zaista je kratko radio za NASA-u, ali je poziciju napustio bez objašnjenja

• Kasnije je radio za firmu koja se bavila analizom stočne hrane, ali koja je zapravo bila povezana sa Ministarstvom odbrane

Zbog toga Džoan danas vjeruje da je njen otac možda imao doticaja sa špijunskim aktivnostima – jer je posjedovao visoku bezbjednosnu dozvolu, i to bez jasno opravdanog razloga.

 Kada heroji padnu, ostaje istina

Džoan više ne pokušava da opravdava oca. Ne traži izgovore, ne pokušava da rekonstruiše njegov ugled. Umjesto toga, pišući i istražujući, uspjela je da ga prihvati kao čovjeka – ne kao mitskog oca iz djetinjstva. Shvatila je da se iza svih njegovih priča krila jedna jednostavna istina:

On je bio čovjek koji nije znao da živi u stvarnosti.

Majkl Brigs nije ostavio nasleđe velikih otkrića, ali jeste jedno važno upozorenje:
Koliko su opasne laži kada dolaze od autoriteta.
Koliko mitovi mogu zamijeniti stvarnost – i uništiti živote.
I koliko dugo istina može ostati zakopana – dok je neko ne odluči iskopati.