Kreacija Emira Kusturice, kuća za vješanje, može se smatrati pravim umjetničkim djelom. Nažalost, većina glumaca koji su glumili u ovom filmu tragično je preminula, podlegnuvši ili bolestima ili utjecaju raznih supstanci. Sada zaronimo u zadivljujuću priču koja okružuje ovu izvanrednu strukturu.

Emir Kusturica, svjedok izvanrednih izvedbi neiskusnih pojedinaca koje je od milja nazivao “nebrušenim dijamantima”, na velikom je platnu promatrao njihov nesvakidašnji talent, čak i u nedostatku formalne glumačke obuke. Nažalost, tragična sudbina čekala je znatan broj ovih pojedinaca, što svojom voljom, što zbog nedostatka alternative. Među filmskim legendama koje su se proslavile, ali su naposljetku doživjele tragičnu propast u filmovima Emira Kusturice, ističe se jedno ime: Davor Dujmović. S nepunih 29 godina, 31. svibnja 1999., svijet se oprostio od iznimnog glumačkog umijeća Davora Dujmovića. Unatoč nevjerojatno mladom uzletu do zvijezda u dobi od 18 godina, njegova je slava bila kratkog vijeka jer je brzo nestao u zaboravu.

Davorov uspon do slave počeo je kada je utjelovio Perhana u čuvenom Kusturičinom filmu “Dom za vešanje”. Potječe iz skromnih početaka u Sarajevu, imao je duboku želju da postane pijanist. Unatoč našim izazovnim okolnostima i ograničenom pristupu glazbenim instrumentima, moja domišljata majka uspjela je uspostaviti vezu sa školskim domarom, koji mi je ljubazno dopustio da tijekom večeri vježbam u nezaključanoj učionici. Nakon što je završio školovanje, Davor je često pratio oca na užurbanu pijacu Markale. Jednom takvom prilikom, dok je u obližnjem restoranu pio osvježavajući sok, neočekivano je susreo Emira Kusturicu i njegovog pomoćnika Ćiru Mandića. Zaintrigirani njegovim prisustvom, Davora su pozvali na audiciju za ulogu u filmu “Otac na službenom putu”.

Igrom sudbine, njegovo pogubljenje tijekom probnog snimanja pokazalo se besprijekornim, što ga je učinilo savršenim kandidatom za tu ulogu. Nakon trijumfa kada je dobio Zlatnu palmu na renomiranom filmskom festivalu u Cannesu za svoj doprinos filmu “Otac na službenom putu”, odlučio je nastaviti s upisom na cijenjenu filmsku akademiju. Nažalost, njegov početni pokušaj pokazao se beskorisnim, zbog čega je odustao od daljnje potrage u tom području. Jednom prilikom iskreno je priznao: “U šali bih rekao da bih pohađao akademiju samo ako bih preuzeo ulogu instruktora.

Nikad nisam imao namjeru nastaviti glumačku karijeru; moja je želja jednostavno bila nastaviti glumiti sve dok ni meni, ni publici ne dosadi moja prisutnost. No, činilo se da je sudbina sa mnom imala drugačiji plan kada sam s 18 godina dobio glavnu ulogu u Kusturičinom filmu “Dom za vješanje”. Kao da sam trebao glumiti ikoničnog lika Perhanea u filmu “Otac na poslovnom putu”, figura koja predstavlja cijenjenu romsku kulturu i za koju se predviđa da će ostaviti trajno nasljeđe za sljedeća dva stoljeća. Uz usporedbe s renomiranim Dustinom Hoffmanom i predviđanja globalne slave, činilo se da je moj put predodređen za uspjeh. Nažalost, neočekivani obrat događaja promijenio je putanju moje priče. Početkom 1990-ih zatekao sam se kako se borim s ovisnošću o heroinu, očajnički tražeći liječenje, ali suočavajući se s opetovanim neuspjesima.

Ne mogu zamisliti da čak i svog najomraženijeg protivnika podvrgnem neizrecivim užasima koji dolaze ruku pod ruku s heroinom. U početku se može manifestirati kao puki tračak intrige ugniježđene duboko u nečijoj duši, ali nažalost, ta se znatiželja brzo transformira u visoku cijenu plaćenu za okove ovisnosti. Dok je rat izbijao u Sarajevu, zatekao se, a potom je otputovao u Beograd. Tijekom tog razdoblja uspješno je producirao nekoliko dodatnih filmova, od kojih je najpoznatiji “Underground”.

Po završetku rata preselio se u Banjaluku, a kasnije u Sloveniju, u pratnji djevojke. Tijekom tog razdoblja borio se s teškom depresijom i ovisnošću o alkoholu. Iako je često izražavao svoju čežnju za globalnim mirom, nedostajalo mu je strpljenja da dočeka njegov dolazak. Tragično, 31. svibnja 1999. tragično si je oduzeo život vješanjem. U pitanju je Romkinja izuzetnog talenta Ljubica Adžović. Emir Kusturica prepoznao je njen golemi glumački potencijal i angažirao ju je u svom filmu Dom za vešanje, gdje je besprijekorno tumačila lik babe Hatidže.

Nakon što je istaknutom ulogom katapultirana u središte pozornosti, našla se u središtu pozornosti i imala nevjerojatnu priliku pratiti filmsku ekipu na renomiranom filmskom festivalu u Cannesu. Ljubica Adžović još jednom je pokazala svoj talenat u Kusturičinom filmu Crna mačka, bijeli mačor, gdje je vješto tumačila lik babe Sujke. Unatoč tome što je dobivala ponude za uloge u Njemačkoj, odbijala ih je kako bi surađivala isključivo s Kusturicom. Iako rođena u Skoplju, Ljubica je značajan dio života provela u Baru. No, kako se njezino putovanje bližilo kraju, odlučila je produžiti boravak i u Francuskoj i u Švedskoj. Naime, tumačila je ulogu majke ukupno devetero djece. Dok je Ljubica bila poznata po svojoj sklonosti naturizmu, slavu je stekla zapaženim nastupima u filmovima Emira Kusturice.

Ljubicu, ženu izuzetnih prirodnih sposobnosti, poznati redatelj Kusturica usporedio je s dragocjenim nebrušenim draguljem. Tražeći sigurnost od mafije, pobjegla je iz Crne Gore 2001. godine i zatražila politički azil u Francuskoj. No, unatoč povratku u Crnu Goru 2006. godine, tragično je preminula u 82. godini nakon kraće bolesti. Upravo je u očaravajućem Zaogradu, nadomak Sutomora, cijenjeni redatelj otkrio Ljubicu skrivenu u romskoj kući. Oduševljen njezinim zadivljujućim talentom i magnetskom privlačnošću, donio je odvažnu odluku ovjekovječiti je na filmskom platnu.

Ljubica Adžović se pod utjecajem Kusturice našla u kinematografiji, što je gesta koju je duboko cijenila. Njezina izvanredna sposobnost u ovom području priskrbila joj je široko priznanje kao uglednog autoriteta. U znak priznanja za njezina izvanredna postignuća, dobila je prestižno priznanje na cijenjenom filmskom festivalu u Cannesu 1992. godine. No, u neočekivanom obratu, usprkos golemim trijumfima u filmskoj industriji, Ljubica Adžović je svjesno odlučila ponovno otkriti svoje korijene.

Vrativši se prethodnom zanimanju gatare u Sutomoru, zapalila je vrtlog tračeva i priča o svom životu. Iako je imala veliko potomstvo od devetero djece, nikada nije mogla točno izbrojati ukupan broj svojih potomaka, uključujući unuke i praunuke. Zaintrigirani pojedinci raspitivali su se o njezinoj fascinaciji tarot kartama, na što je ona objasnila da je to način na koji preživljava svoju veliku obitelj.

Ads