Beti Đorđević bila je pjevačica velikog talenta, ispunjene karijere, pratili su je brojni životni uspjesi, ali i velike nedaće koje su unijele duboke suprotnosti u njen život. Njezina je priča puno ljubavi, obiteljske idile, ali i ogromne tragedije koja je preko noći došla na stol. Sve je izgledalo kao bajka do jednog primera najstrašnije (noćne more svakog roditelja) – Beti je dočekala smrt sina Branislava, nešto što joj je bilo nezamislivo.
Rani život i bračni život
Beti se udala s nepunih dvadeset godina te tako postala majka. Sreću, ali i radost, nosio je sin koji joj je bio ponos i oslonac. Ipak, uspjeh u glazbenoj karijeri nosi velike zahtjeve, često podrazumijeva i niz odricanja. Godinama je njezin brak bio pod pritiskom i izazovima pa je naposljetku puknuo nakon petnaest zajedničkih godina.
U jednom od intervjua Beti se osvrnula na razvod, ističući da je zapravo njihov razlaz počeo puno ranije, 1978. godine. “Samo su me tražili, a on nije mogao s tim. Nije mogao izdržati i došlo je do svađe – priznala je. Iako je razvod bio jedna stvar koja je boljela, pokušala je preživjeti te teške trenutke; prava tragedija došla je kasnije i donijela golemu patnju.
Zasigurno je da su se Betini uzvišeni trenuci kasnije pretvorili u niske kad je izgubila sina jedinca. To je za nju bilo jako bolno, a priznala je da joj je teško pričati o tome. “To je dramatična i vrlo tužna priča o kojoj zapravo ne čujem. Nema se što lijepo reći. Tuga, jad i bijeda. Izgubila sam sina, jako sam nesretna – izjavila je, otkrivajući duboku emotivnu bol koju je nosila u srcu.
Beti je zauvijek zapamtila datum 17. srpnja 2013. godine. Bio je to dan koji ju je očito pokrenuo na put života bez sina i osjećala se kao da je nadživjela svoje dijete. “Nadživio sam svoje dijete. Danima nisam izlazio iz kuće. Utjeha su mi unuci i snaha za koje živim – priznala je. Unuci su bili razlog zašto su joj njegova sjećanja zadavala pakao svaki dan, ali su služila i kao izvor snage.
Glazbena karijera i borba s tugom –
Beti Đorđević bila je tako tužna, ali je nastavila sa svojim glazbenim pozivom. Mjesec dana nakon strašne smrti djeteta, ponovno je bila na pozornici iako joj je duša vrištala od boli. “Samo mjesec dana nakon njegove smrti, trebao sam nastupiti na Gardošu.
Nastup je bio zakazan puno prije toga. Otišao sam u Zemun. Ona je stala na pozornicu. Aplauz, ovacije”, sjeća se. Publika je znala tko je ona i sjećala se njezine patnje, ali ona to nije mogla podnijeti. Tijekom nastupa odlučila je odati počast sinu, posvetivši mu svoju pjesmu “Crying Time”.
Rekao sam ‘taj nastup posvećujem svom sinu koji je poginuo’. I otpjevala je ‘Crying Time’. To je zato što je moj život od tada plakanje – zaključila je Beti. Svoju povrijeđenost izražavala je glazbom, koja joj je postala terapija za melankoliju. Karijera koja je bila tako sretna i uspješna postala je karijera tuge; međutim, također je postala jedna od moći koje je otkrila kroz glazbu.
