Nazif Gljiva pokraj mezara Halida Bešlića: Dan poslije idemo dalje, drug i brat nikad se ne zaboravlja

Halid i ja se poznajemo 50 godina, dali smo od sebe sve što smo imali.

Smrt Halida Bešlića, jednog od najprepoznatljivijih i najomiljenijih muzičkih glasova Balkana, ostavila je duboku prazninu u srcima njegovih obožavalaca, prijatelja i saradnika. Vijest o njegovom odlasku 7. oktobra 2025. godine potresla je ne samo muzičku scenu Bosne i Hercegovine, već i čitav region koji je decenijama uživao u njegovim pjesmama.

Posebno emotivan oproštaj od Halida došao je od njegovog dugogodišnjeg prijatelja i saradnika, Nazifa Gljive, legendarnog tekstopisca koji stoji iza mnogih njegovih najvećih hitova. Njih dvojica su, kako Gljiva ističe, “proveli pola vijeka zajedno – dijeleći muziku, emocije i životne trenutke koji se ne zaboravljaju”.

Dan nakon sahrane na sarajevskim Barama, Gljiva je na svom Facebook profilu objavio fotografiju na kojoj stoji pored mezara svog prijatelja i uči mu Fatihu, uz jednostavnu, ali snažnu poruku:
“Dan poslije idemo dalje, drug i brat nikad se ne zaboravlja.”

Ta rečenica, kratka i tiha, sažela je sve ono što su njih dvojica zajedno predstavljali — bratstvo, poštovanje i iskreno prijateljstvo koje je trajalo punih 50 godina.

Zajednički put kroz muziku i vrijeme

Nazif Gljiva i Halid Bešlić upoznali su se sedamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada je bosanskohercegovačka muzička scena bila u usponu, a narodna muzika doživljavala procvat. Od prvog susreta, između njih se, kako svjedoče i prijatelji, stvorila neobjašnjiva umjetnička povezanost – Gljiva je pisao stihove, a Halid ih pretvarao u emociju.

Njihov zajednički rad rezultirao je nizom evergrina koji su obilježili živote generacija. Među njima se izdvajaju pjesme koje su postale sinonim za Halidovu karijeru:

• “Romanija”, himna nostalgije i čežnje,

• “Miljacka”, pjesma o ljubavi i Sarajevu,

• “U meni jesen je”, melodična priča o prolaznosti i sjećanju,

• “Ja bez tebe ne mogu da živim”, balada koja je postala simbol iskrene ljubavi.

Gljiva je često govorio da mu Halid nije bio samo pjevač, već brat koji je svaku njegovu riječ znao pretvoriti u živu emociju. Oni nisu samo radili zajedno – živjeli su kroz pjesme koje su stvarali.

“Dali smo od sebe sve što smo imali,” rekao je Gljiva na komemoraciji, objašnjavajući da su i uspjesi i padovi bili zajednički, da su dijelili i sreću i bol.

Dan kada je Sarajevo stalo

U trenutku kada je objavljena vijest o Halidovoj smrti, Sarajevo je utihnulo. Vijest se proširila brzinom munje, a hiljade ljudi počelo je odavati počast pjevaču koji je obilježio živote tolikih generacija.

Komemoracija, održana 8. oktobra, okupila je brojne muzičare, prijatelje, novinare i građane. Među govornicima je bio i Nazif Gljiva, koji je jedva zadržavao emocije dok je govorio o svom dugogodišnjem prijatelju. Njegove riječi su bile jednostavne, ali duboko dirljive:
“Halide, dobri ljudi te ispraćaju kao nikog do sada. Bog će te ispratiti dženetskim ljepotama. Ljudi pjevaju tvoje pjesme, tuguju i plaču. Možda nisi znao da imaš ovako dobru raju.”

Ta rečenica postala je simbol kolektivne tuge i ponosa, jer su mnogi u publici plakali, dok su drugi u tišini pjevali stihove koji su obilježili Halidov život.

Na dan sahrane, hiljade ljudi okupile su se na groblju Bare kako bi mu odali posljednji pozdrav. Uz zvuke tihe molitve, Halid je spušten u zemlju, a Sarajevo je tog dana izgubilo glas koji je bio njegov zaštitni znak.

Gljivin oproštaj – tišina koja govori sve

Dan poslije sahrane, dok se emocije još nisu slegle, Nazif Gljiva je učinio ono što je oduvijek radio – izrazio emociju kroz jednostavnost. Objavio je fotografiju pored mezara Halida Bešlića i napisao kratku poruku:
“Dan poslije idemo dalje, drug i brat nikad se ne zaboravlja.”

U toj poruci se osjeća težina gubitka, ali i snaga prijateljstva koje nadživljava smrt. Nema grandioznih riječi, nema velikih izjava – samo iskrena emocija čovjeka koji je izgubio osobu s kojom je dijelio pola vijeka svog života i stvaralaštva.

Ova gesta naišla je na ogroman odjek na društvenim mrežama. Komentari ispod Gljivine objave bili su puni poštovanja, tuge i zahvalnosti. Ljudi su mu pisali:

• “Vaše pjesme su dio naših života.”

• “Zajedno ste ispisali istoriju balkanske muzike.”

• “Halid će živjeti kroz svaku vašu riječ.”

Takvi komentari potvrđuju da njihova umjetnička ostavština nadilazi granice i vrijeme. Halid i Nazif nisu bili samo saradnici – bili su simbol autentične bosanske emocije, duha Sarajeva i muzike koja spaja ljude.

Sjećanje koje ne blijedi

Kroz svih pedeset godina saradnje, njih dvojica su prošla kroz različite faze – od mladalačkog entuzijazma do zrelosti u kojoj su stvarali pjesme koje su postajale himne života. Njihova muzika bila je glas naroda, odraz svakodnevnih emocija – ljubavi, tuge, nade i ponosa.

Halid Bešlić je uvijek govorio da su Gljivine pjesme “njegov identitet”, a Gljiva je odgovarao da bez Halida “njegove riječi ne bi imale dušu”. Takav odnos rijetko se viđa u muzičkom svijetu – umjetnička simbioza koja traje pola stoljeća i završava tek fizičkim rastankom.

Na komemoraciji, Gljiva je između suza poručio:
“Budi kao Halid, jer si to svojom dobrom ti i zaslužio, amin.”
Ta rečenica nije bila samo oproštaj, već i poziv svima da u Halidovom primjeru prepoznaju vrijednosti dobrote, poštenja i iskrenosti koje je ovaj umjetnik nosio kroz cijeli život.

Halidov značaj i nasljeđe

Halid Bešlić nije bio samo pjevač – bio je institucija narodne muzike. Njegov glas, prepoznatljiv po toplini i dubini, osvajao je srca ljudi bez obzira na godine, nacionalnost ili granice. Pjevao je o Sarajevu, o ljubavi, o životu običnog čovjeka, i u svakoj pjesmi bilo je iskrenosti.

Njegove pjesme i danas imaju gotovo mitski status. Mnoge od njih su:

• soundtrack porodičnih slavlja,

• podsjetnik na prošla vremena,

• utjeha u teškim trenucima.

Za razliku od mnogih drugih muzičkih saradnji koje se završavaju sukobima, Halid i Gljiva su zadržali međusobno poštovanje i prijateljstvo do samog kraja.

Odlazak Halida Bešlića označio je kraj jedne epohe u balkanskoj muzici. Ipak, zahvaljujući ljudima poput Nazifa Gljive, njegovo ime će živjeti kroz stihove i melodije koje su utkane u kolektivno sjećanje.

Njihova priča nije samo priča o muzici – to je priča o vjernosti, bratskoj ljubavi i umjetnosti koja spaja ljude. U vremenu kada je svijet prepun prolaznih vrijednosti, primjer Gljive i Bešlića podsjeća nas da pravo prijateljstvo i istinska umjetnost traju zauvijek.

Nazif Gljiva je svojim tihim oproštajem pokazao da ponekad nije potrebno mnogo riječi da bi se izrazila beskrajna bol i zahvalnost. Dovoljno je stati pored mezara i izgovoriti Fatihu – molitvu koja spaja svjetove i potvrđuje da je ljubav, čak i kad tijelo ode, još uvijek živa.

“Drug i brat nikad se ne zaboravlja” – te riječi sada ne znače samo oproštaj, već i zavjet da će Halidova pjesma, njegov glas i njegovo srce nastaviti da žive kroz svaku notu koju je ostavio svijetu.