U jednom od najpoznatijih beogradskih klubova s početka devedesetih, tadašnjoj kultnoj Diskoteci Duga, odigrala se nesvakidašnja scena koja je ostala zabeležena u sećanju ljudi iz sveta muzike.
Sukob legendi estrade zbog Suzanine harizme: Veče kada su se sreli Miroslav, Halid i emocije
U bogatoj i često burnoj istoriji jugoslovenske muzičke scene, ne nedostaje priča koje graniče sa mitom, pričama koje se prenose iz generacije u generaciju, uz dozu neverice i nostalgije. Jedna od takvih priča, do sada mahom nepoznata široj javnosti, tiče se sukoba između dva muzička velikana – Miroslava Ilića i Halida Bešlića. U centru pažnje? Ni manje ni više nego Suzana Mančić, tadašnja pevačica i televizijska zvezda koja je plenila harizmom i lepotom.
Ovu priču iz prve ruke je ispričao Vlada Perović, bivši suprug Lepe Lukić i tadašnji vlasnik popularnog noćnog kluba. Njegova sećanja na jedno uzavrelo veče u klubu „Duga“ otkrivaju mnogo više od obične estradne anegdote – ona osvetljavaju duh jednog vremena kada su emocije bile nefiltrirane, rivalstvo otvoreno, a žene često stajale u središtu muškog nadmetanja.
Suzana Mančić – više od lepe žene
Kada se govori o Suzani Mančić, priča se retko zaustavlja samo na izgledu. Suzana je bila simbol šarma, samopouzdanja i javne prisutnosti, a njena pesma „Ogledalce“ dodatno ju je učvrstila kao zvezdu tog vremena. Prema Peroviću, “ne postoji muškarac koji se nije okrenuo za njom“. Njena prisutnost u klubu bila je dovoljna da atmosfera postane ispunjena uzavrelom napetošću, posebno među muškarcima iz sveta javne scene.
Klub „Duga“ – mesto susreta umetnosti i emocija
Tokom osamdesetih i devedesetih godina, klub „Duga“ je bio nezaobilazna destinacija za brojne umetnike, pevače, glumce, političare i ljude iz senke. Bilo je to mesto gde su se slavile pesme, stvarale intrige i rađala prijateljstva, ali i rivalstva. Perović opisuje tu atmosferu kao punu života, spontanosti i nesputane zabave, gde su često i najpoznatija lica pokazivala svoje slabosti.
U toj noći, kako Perović navodi, sve je počelo sasvim bezazleno. Zlatko Pejaković, još jedan istaknuti pevač tog doba, uveo je Suzanu u klub. Niko nije mogao ni naslutiti da će njeno prisustvo te večeri pokrenuti lanac događaja koji će kulminirati fizičkim sukobom između dva poznata muzička imena.
Kako je došlo do sukoba – emocije, ego i alkohol
Perović priznaje da nije lično prisustvovao incidentu, ali ističe da mu je više izvora, koji su te večeri bili prisutni, prenelo šta se dogodilo. Prema tim iskazima, te večeri su i Miroslav i Halid bili pod uticajem alkohola, što je dodatno podgrejalo tenzije i konkurenciju.
Incident se, kako se prepričava, nije razvio u otvorenu tuču, ali je došlo do guranja, verbalnog konflikta i polivanja pićem.
Prema Peroviću:
-
Miroslav Ilić je poznat po tome da, kada popije, postaje tvrdoglav, energičan i ponekad konfliktan.
-
Halid Bešlić, s druge strane, ima reputaciju mirnog i staloženog čoveka, što ovu situaciju čini još intrigantnijom.
„Nije bilo udaraca ni ozbiljnog fizičkog obračuna, ali jeste bilo psovki i neprijatnosti,“ kaže Perović.
Interesantno je da je, uprkos incidentu, sve brzo vraćeno u normalu. Obojica su ostali u klubu, nastavili večernji provod i ponašali se kao da se ništa nije dogodilo. To dovoljno govori o duhu vremena, kada su i sukobi bili deo šarma noćnog života.
Suzana Mančić – ni kriva ni dužna?
U središtu pažnje te večeri bila je žena koja, prema mnogima, nije učinila ništa osim što je bila lepa i prisutna. Pojedini mediji i posmatrači insinuirali su da je i ona bila pod uticajem alkohola te večeri, ali Perović to kategorički odbacuje.
„Suzanu nikada nisam video pijanu. Bila je dama – uvek nasmejana, vesela, ali nikad vulgarna ili pripita,“ istakao je.
Njeno prisustvo u „Dugi“ bilo je redovno, jer je, kako kaže Perović, volela umetničku atmosferu, muziku i ljude koji su činili tadašnju scenu. Međutim, to veče se pamti upravo zato što je postala simbol jednog sukoba ega i emocija, bez da je ona lično u tome aktivno učestvovala.
Folklor muške časti i estradnih nadmetanja
Ova anegdota ne bi bila toliko upečatljiva da ne osvetljava širi fenomen iz tog vremena – estradno nadmetanje koje je često imalo romantično-obojenu pozadinu. Kako Perović ističe, muškarci tog vremena:
-
Otvoreno su izražavali interesovanje prema ženama.
-
Nadmetali su se kroz gestove, pažnju i ponašanje.
-
Pili i družili se bez straha od „imidza“.
-
Ponekad bi došlo i do sukoba – ali bez dugotrajne mržnje.
Taj estradni folklor, kako ga mnogi nazivaju, bio je sastavni deo društvenog života. Iako bi se danas možda osudio kao neprimereno ponašanje, tada je bio deo šireg mentaliteta – da se emocije ne kriju, već iskazuju direktno i bez kalkulacija.
Priča o večeri kada su se Miroslav Ilić i Halid Bešlić našli na ivici sukoba zbog Suzane Mančić više je od puke estradne anegdote. To je odraz jednog vremena – vremena kada su umetnici živeli svoje pesme i emocije ne samo na sceni, već i van nje. Klubovi poput „Duge“ bili su mikrosvet javne scene, gde su se svakodnevno sudarali karakteri, ljubavi, ambicije i prijateljstva.
Ova priča ne govori o nasilju, niti o skandalu. Govori o ljudskosti – o trenucima slabosti, ljubomore, ali i pomirenja. Govori o tome kako su čak i najveći umetnici imali svoje trenutke nesigurnosti kada su u pitanju bile žene koje su plenile harizmom.
U današnjem vremenu, gde se svaki gest slika, snima i analizira, možda ovakvi trenuci deluju nezamislivo spontano i iskreno. Ali tada, u toj klupskoj noći, dva umetnika su jednostavno – bili ljudi. Ljudi koji su reagovali srcem, vođeni impulsom, možda nepromišljeno, ali sasvim iskreno.
A Suzana Mančić? Ostala je dama. I u priči, i u sećanjima, i u legendi.