Životna priča Radmile prošla je kroz brojne trnovite i teške trenutke, ali bol i iskušenja kroz koja je prošla pokazali su koliko su volja i borbenost važni. Teški trenuci na samom početku njezina života bili su jedni od značajnijih. Naime, kada je imala samo 17 godina, majka joj je umrla od raka; ovaj događaj doslovno je potresao njezin svijet.
Fizički je tu bio i Radmilin otac, koji je trebao postati alkoholičar i čovjek koji je u emotivnom smislu bio jako udaljen. To je bila sredina u kojoj je Radmila provela prve godine svog života, sredina koja je formirala njen odnos prema životu i učinila je snažnom, ali teško ranjenom osobom.
S nepunih 18 godina Radmila se zaljubila u mladića koji nije bio baš spreman uhvatiti se u koštac sa životom. Vjerovala je da će je on “spasiti”; da će joj on donijeti siguran život. No ubrzo su shvatili da oboje u toj vezi prepoznaju samo svoje strahove, a ne ljubav. Iz te veze proizašao je sin Marko.
Majčinstvo u takvim uvjetima bilo je iznimno izazovno. Bez stabilnih primanja, bez podrške i odjednom, Radmila mora donijeti jednu od najtežih odluka u životu. S 21 godinom, suočavajući se s tugom i neimaštinom, odlučila je dati svog trogodišnjeg sina na posvajanje. Ali ne iz sebičnosti, željela je da on vodi bolji život od njezina. Osjećajući da ne može ponuditi ono što on traži, vjerovala je da netko drugi može učiniti dijete sretnijim i sigurnijim.
U tom razdoblju život za Radmilu bio je bura. Bila je potištena, danima je ležala u krevetu; bol zbog davanja sina na posvajanje duboko joj se usjekla u srce. Ali jednog dana, gledajući svoje cipele, stare i iznošene, Radmila je odlučila da se bori. Počela je raditi u lokalnoj trgovini i uz puno truda i nade; izgradila je svoj život od samog temelja. Radila je dvanaest sati dnevno, dva posla i novi život, u unajmljenom stanu – daleko od svega što je nekad znala.
Nakon što je konačno dosegla točku ravnoteže u svom životu, upoznala je Aleksandra, koji je prošao kroz svoje probleme, ali je imao donekle sličan pogled na život. Aleksandar je iz prvog braka imao sina. Njegov odnos prema očinstvu probudio je u Radmili dugo potiskivane emocije prema sinu. Zbog toga je počela sanjati o ponovnom susretu s Markom.
Godine su prolazile, a Radmila nije mogla prestati misliti na sina. Je li bio sretan? Je li bio voljen? Je li vodio dobar život? Nakon godina, jednog je dana skupila hrabrosti nazvati socijalnu službu, a ono što su joj odgovorili bilo je šokantnije – on je još uvijek u kući. Bila je to surova istina, jer Radmila je tada vjerovala da je njezin sin već pronašao novu obitelj, sretnu i voljenu. Ali stvarnost je bila drugačija, on je čekao da ga netko voli i brine o njemu.
