Borba penzionera u Tuzli: Zahtjev za dostojanstvenu penziju od 865 KM

U gradu Tuzli, poznatom po svojoj dugoj tradiciji radničkih prava i društvene solidarnosti, održan je veliki protest penzionera koji je privukao pažnju cijele Bosne i Hercegovine. Na trgu su se okupile stotine građana, mahom osoba treće životne dobi, koji su došli da izraze nezadovoljstvo trenutnim ekonomskim položajem i da jasno pošalju poruku vlastima – penzije moraju biti dovoljne za dostojanstven život.

U zemlji koja se već godinama suočava s ekonomskim problemima, inflacijom i rastom troškova života, penzioneri su među najugroženijim slojevima društva. Oni koji su decenijama doprinosili razvoju države danas se bore da prežive s prosječnom penzijom od svega 680 konvertibilnih maraka (KM). Njihov glavni zahtjev je povećanje prosječne penzije na 865 KM, što bi predstavljalo 52 posto prosječne plate u državi — standard koji se često pominje kao evropski model socijalne pravednosti.

Društveni kontekst i razlozi za protest

Penzioneri su se okupili ne samo da bi ukazali na težak materijalni položaj, već i da bi skrenuli pažnju javnosti na nepravdu i nerazumijevanje s kojim se suočavaju. Mnogi među njima imaju duga radna iskustva, od 30 do čak 40 godina, a danas žive na ivici siromaštva.

Govornici su naglašavali da se u Bosni i Hercegovini godinama zanemaruje socijalna politika i da se penzionerima ne pruža adekvatna podrška. Jedan od prisutnih penzionera istakao je:

“Tražimo da prosječna penzija bude 52 posto od prosječne plate u državi. To je minimum koji bi omogućio normalan život starijim osobama. Danas bi to značilo oko 865 KM, dok je trenutna prosječna penzija svega 680 KM. Kako da čovjek s tim iznosom plati režije, lijekove i hranu?”

Ovaj zahtjev nije postavljen proizvoljno. Prema standardima u većini evropskih zemalja, omjer između plate i penzije se kreće upravo oko 50 do 60 posto, čime se osigurava da penzioneri, iako više ne rade, mogu živjeti dostojanstveno i nezavisno.

Ekonomske poteškoće i svakodnevna borba

Protest je bio ispunjen emocijama, ali i dubokim osjećajem nepravde. Mnogi učesnici su govorili o svojoj svakodnevici, opisivali kako jedva sastavljaju kraj s krajem i kako su prinuđeni da biraju između kupovine hrane i lijekova. Rastuće cijene osnovnih namirnica, komunalija i medicinskih troškova dodatno otežavaju situaciju.

Ključni problemi koje su penzioneri istaknuli uključuju:

1. Neravnomjernu valorizaciju penzija – mnogi smatraju da povećanja ne prate stvarni rast troškova života.

2. Nepravedan odnos prema različitim kategorijama penzionera – pojedini primaju znatno manje iako su imali duži radni staž.

3. Nedostatak socijalnih programa i podrške – država, prema njihovim riječima, ne osigurava dovoljne subvencije za lijekove i energente.

4. Neusklađenost penzija s inflacijom – penzije se, i kad se povećaju, vrlo brzo “pojedu” rastuće cijene.

Jedna penzionerka, koja je nekada radila u tekstilnoj industriji, navela je da danas od svoje penzije jedva može pokriti troškove stanarine i lijekova. “Sve što sam stvarala čitav život, sada se čini bezvrijednim. Svakog mjeseca se pitam hoću li imati dovoljno za osnovne potrebe.”

Politički i društveni odjek

Protest u Tuzli nije izolovan događaj. Slične inicijative sve se češće javljaju širom zemlje — od Sarajeva, preko Zenice, do Mostara. Penzioneri smatraju da državne institucije ne prepoznaju ozbiljnost problema, i da se njihova prava često koriste samo u predizborne svrhe.

Organizatori protesta su istakli da ne traže milostinju, već pravo na život dostojan čovjeka koji je radio i doprinosio društvu. Njihova poruka bila je jasna: “Nismo teret društvu, već njegova osnova i temelj. Tražimo da se prema nama postupa s poštovanjem.”

Na transparentima koje su nosili mogle su se pročitati poruke poput:

• „Ko ne želi da se bori, nema pravo da se žali“,

• „Tražimo penzije – prosjek 52% plate“,

• „Dostojanstvo nema cijenu“.

Ove parole predstavljaju simbol otpora i borbe za osnovna prava, ali i podsjetnik da stariji građani imaju glas koji se mora čuti.

Šire implikacije i poređenje s evropskim standardima

Jedan od glavnih argumenata penzionera bio je da su plate i penzije u Bosni i Hercegovini daleko ispod evropskog prosjeka. Dok se u mnogim državama regiona i EU penzioneri mogu osloniti na solidne iznose koji pokrivaju osnovne životne potrebe, bh. penzioneri su primorani da preživljavaju s minimalnim sredstvima.

Prema dostupnim podacima, prosječna penzija u Hrvatskoj prelazi 550 eura, u Sloveniji je preko 700 eura, dok u BiH, preračunato, iznosi tek oko 340 eura. Ta razlika jasno pokazuje koliko je domaći sistem penzijskog osiguranja zaostao.

Ekonomski stručnjaci često ističu da povećanje penzija ne bi trebalo posmatrati samo kao trošak, već kao ulaganje u stabilnost i dostojanstvo građana. Kada starije osobe imaju dovoljno primanja, manje su zavisne od socijalne pomoći i porodice, a ujedno troše više u lokalnim zajednicama, što potiče ekonomsku aktivnost.

Odnos vlasti i mogućnost promjena

Do sada, reakcije vlasti na zahtjeve penzionera uglavnom su bile umjerene i oprezne. Nadležni u fondovima penzijskog osiguranja navode da povećanja zavise od ekonomskog rasta i priliva doprinosa, ali penzioneri smatraju da se taj argument koristi kao izgovor za izostanak konkretnih rješenja.

Mnogi učesnici protesta istakli su da više nemaju strpljenja i da su spremni na daljnje akcije, uključujući nove proteste i obraćanja institucijama. “Nećemo odustati dok ne dobijemo ono što nam pripada. Naš zahtjev je pošten i realan,” poručili su predstavnici udruženja penzionera.

U razgovorima među okupljenima često se čula rečenica: “Mi ne tražimo luksuz, samo pravdu.”

Protest penzionera u Tuzli pokazao je da je pitanje penzija postalo jedno od ključnih socijalnih pitanja u Bosni i Hercegovini. Dok cijene rastu, a životni standard opada, starije generacije osjećaju se zapostavljeno i zaboravljeno od strane društva kojem su nekada bile okosnica.

Njihov zahtjev za povećanjem prosječne penzije na 865 KM nije samo broj na papiru, već simbol borbe za dostojanstvo, sigurnost i poštovanje. U društvu koje teži evropskim integracijama i reformama, upravo odnos prema najstarijim građanima može poslužiti kao test istinske humanosti i socijalne odgovornosti.

Ako država želi da slijedi evropske standarde, mora obezbijediti da penzioneri žive dostojanstveno, a ne preživljavaju. Njihova borba nije samo borba za veći iznos na čeku, već i za priznanje truda, rada i žrtve koje su uložili u zajedničku budućnost.

Kao što je jedan od govornika na protestu rekao:

“Mi smo gradili ovu zemlju. Sada tražimo da ona stane iza nas.”

Poruka s tuzlanskog trga odjekuje širom zemlje: dostojanstvo se ne poklanja — za njega se bori.