Svakodnevno su naše internetske platforme ispunjene izborom izvanrednih priča iz cijeloga svijeta koje nas ne prestaju iznenađivati. Zaista je nevjerojatno kako pojedini pojedinci posjeduju iznimnu kvalitetu koja ostavlja krajnje zapanjene one oko sebe. Danas bacamo svjetla reflektora na izuzetnu tursku obitelj koja nije samo postala fenomen, već i pravo čudo.
Znanstvenike je fascinirala i fascinirala obitelj Ulas iz jugoistočne Turske, koja posjeduje izvanrednu sposobnost četveronožnog kretanja koja je odsutna kod suvremenih ljudi. Ovaj osebujni hod poput medvjeda privukao je globalnu pozornost, potaknuvši opsežna istraživanja o njegovom podrijetlu, implikacijama i potencijalnom značaju u razotkrivanju zagonetnih aspekata ljudske evolucije.
Obitelj Ulas privukla je pozornost znanstvene zajednice kada je grupa turskih istraživača objavila rad u kojem je istaknuto specifično stanje koje pogađa više članova obitelji. Od nevjerojatnih 19 djece koju su rodili Resita i Hatija Ulas, nevjerojatnih 12 pokazalo je značajan “invaliditet” karakteriziran njihovim četveronožnim hodom. Ovo stanje, poznato kao neprogresivna kongenitalna cerebelarna ataksija, praćeno je blagim kognitivnim oštećenjem i poteškoćama u održavanju ravnoteže tijekom hodanja. Neki stručnjaci predlažu da četveronožno kretanje uočeno kod braće i sestara Ulas nudi uvid u našu drevnu prošlost, nalik kretanju ranih ljudskih predaka. No, za razliku od primata, obitelj Ulas ne koristi ruke za hodanje, već se oslanja isključivo na svoje žuljevite dlanove.
Svakodnevica ove zagonetne obitelji svjedoči o izazovnosti i nekonvencionalnosti hodanja na ovaj način. Vrijedno je napomenuti da ga američka vojska koristi čak i kao test izdržljivosti.
Neki su znanstvenici skovali izraz “obrnuta evolucija” kako bi opisali ovu pojavu, iako suprotna stajališta drugih stručnjaka tvrde da je to kombinacija genetike i okolnosti koje tome pridonose. U južnoj turskoj pokrajini Hatay, u blizini sirijske granice, grupa braće i sestara koju su činili Safie, Hacer, Senem, Emine i Hussein, izdržali su dugotrajno mučenje koje su im nanijeli nemilosrdni seljani. To je uključivalo fizičko nasilje kao što je kamenovanje i verbalno ponižavanje praćeno pogrdnim vrijeđanjem.
Nažalost, najmlađi brat ili sestra prerano je preminuo u dobi od pet godina, unatoč tome što je dijelio istu četveronožnu pokretljivost kao i ostatak obitelji. Ženske članice obitelji Ulas, opterećene društvenim podsmijehom, radije ostaju u okvirima svog doma. Međutim, znanstvenici koji istražuju podrijetlo predaka obitelji otkrili su da njihov brat povremeno odlazi nekoliko kilometara dalje, upuštajući se u rudimentarne interakcije sa susjednim seljanima. Unatoč nedostatku formalnog obrazovanja, pet osoba, sada u dobi od 25 do 41 godine, uspjelo je usvojiti dovoljno kurdskog jezika da komuniciraju sa svojim rođacima. Zagonetna egzistencija ove obitelji ostala je zastrta od svijeta sve do 2005. godine kada su dva britanska znanstvenika slučajnom slučajnošću naletjela na neobjavljeno istraživanje turskog profesora.
Koncept “obrnute evolucije” iznio je Uner Tan, evolucijski biolog, koji je predstavio stanje zvano Uner Tan sindrom. Turski znanstvenici su postavili hipotezu da ovaj sindrom predstavlja oblik regresije u ljudskoj evoluciji. Osobe pogođene ovim poremećajem pokazuju razvojne poteškoće i kreću se četveronoške.
Nakon izravne interakcije i pažljivog ispitivanja obitelji Ulas, cijenjeni britanski psiholog Nicholas Humphrey žestoko je osudio i kritizirao teoriju kao “nepromišljenu” i “uvredljivu”. Pogođeni nasljednim neurološkim poremećajem zvanim cerebelarna ataksija, braća i sestre Ulas nailaze na poteškoće u održavanju ravnoteže na dvije noge, zbog čega se oslanjaju na puzanje za razvoj svojih motoričkih sposobnosti. Unatoč tome, stručnjaci tvrde da ovo jedino objašnjenje ne objašnjava dovoljno njihovo stanje, ističući utjecaj vanjskih čimbenika i okolnog okoliša.
Otprilike u dobi od devet mjeseci dojenčad prelazi s puzanja na sve četiri na posebnu metodu kretanja koja se zove “puzanje medvjeda”, koja uključuje korištenje i ruku i nogu. Od samog početka bile su primjetne idiosinkrazije u stilu puzanja te djece. Vjerojatno je da su neki od njih imali poteškoća s ravnotežom, što je potencijalno proizašlo iz njihove nekonvencionalne strukture kostura. Profesor Humphreys snažno se protivi tome što profesor Tan opisuje stanje ove obitelji kao “devoluciju” ili nazadovanje u evoluciji. On ne samo da takav opis smatra znanstveno neodgovornim nego i duboko uvredljivim za obitelj. U dokumentarcu je profesor Humphreys izrazio svoje nezadovoljstvo i dao daljnji uvid u njegovu perspektivu.
Majčina brza smjena trudnoća koja je rezultirala rađanjem sedmero djece u razdoblju od pet godina nepobitna je činjenica. Ono što ovo čini još intrigantnijim je to što je četvero od te djece na kraju steklo vještinu hodanja na sve četiri. Iako ovo može izgledati zapanjujuće, služi kao snažan podsjetnik na golem utjecaj koji kultura može imati na naš rast i razvoj. Kako se naše razumijevanje genetike razvija, sve više prepoznajemo ograničenu ulogu koju ima u oblikovanju našeg ponašanja. Umjesto toga, postaje očito da su naši postupci i sklonosti, kako u djetinjstvu tako iu odrasloj dobi, pod snažnim utjecajem vanjskih čimbenika, a ne predodređeni našim genima.
