Preminuo mladi Edin Jusić (27) iz BiH: Pozlilo mu za volanom

Tragičan kraj jedne duge borbe – sjećanje na Edina Jusića iz Konjodora

 Mladi život prekinut u cvijetu mladosti

Nakon čak 145 dana teške i neizvjesne borbe za život, u Univerzitetskom kliničkom centru u Ljubljani preminuo je Edin Jusić, mladić iz mjesta Konjodor kod Bužima. Imao je svega 27 godina – godine kada većina ljudi tek počinje graditi život, dok je on, nažalost, svoju životnu priču završio prerano i tragično.

Njegova smrt duboko je potresla porodicu, prijatelje, komšije, ali i cijelu lokalnu zajednicu koja je mjesecima pratila njegovu borbu i nadala se čudu. Vijest o njegovom odlasku odjeknula je poput groma i ostavila za sobom tišinu ispunjenu tugom, molitvama i sjećanjima.

Edin nije bio samo vozač kamiona — bio je primjer mladog čovjeka punog dobrote, skromnosti i poštenja, koji je u svakodnevnom životu pomagao drugima, bez želje za pohvalom ili pažnjom. Upravo ta osobina učinila ga je omiljenim među svima koji su ga poznavali.

 Dan kada se sve promijenilo

Sudbonosni 7. juni – trenutak koji je promijenio sve

Sve se dogodilo 7. juna ove godine, kada je Edin, nakon uobičajenih obaveza, krenuo kući. Tog dana je, prema riječima njegovih komšija, obilazio prijatelje i rodbinu kako bi podijelio kurbane, što je bila njegova dugogodišnja tradicija. To je radio skromno i tiho, sa čistom namjerom i osmijehom, kao i uvijek.

Na povratku kući, nedaleko od Osnovne škole Konjodor, desilo se ono što će promijeniti živote mnogih. Dok je vozio svoje teretno vozilo, Edinu je iznenada pozlilo — doživio je moždani udar. U tom trenutku izgubio je svijest i kontrolu nad kamionom, koji je prvo udario u automobil ispred, a zatim sletio s puta i završio u provaliji pored ceste. Bio je to trenutak panike, šoka i straha.

Brza reakcija – borba s vremenom

Srećom, u blizini su se slučajno našla dvoje ljekara koji su odmah pritekli u pomoć. Njihova brza i prisebna reakcija bila je presudna da Edin ne izgubi život na licu mjesta. Bez oklijevanja su započeli reanimaciju, održavajući ga u životu sve dok nije stigla ekipa Hitne pomoći. Taj čin humanosti mnogi su kasnije nazvali pravim herojstvom.

Nakon pružene prve pomoći, Edin je hitno transportovan u UKC Ljubljana, gdje je odmah smješten na odjel intenzivne njege. Njegovo stanje bilo je izuzetno teško — bio je u komi i priključen na aparate za održavanje života. Od tog dana započela je njegova duga, teška i bolna borba za oporavak.

145 dana nade, molitvi i čekanja

Za Edina su se molili svi — porodica, prijatelji, komšije, pa čak i ljudi koji ga nikada nisu lično upoznali, ali su čuli njegovu priču. U pet mjeseci, koliko je trajala njegova borba, svaka vijest iz Ljubljane budila je novu nadu da će se desiti čudo.

Porodica je svakodnevno održavala kontakt s ljekarima i nadala se makar malom pomaku. Svaki trzaj, svaka promjena disanja, svaki mali znak života za njih je bio poput svjetla u mraku. Njegov otac, majka i braća nisu propuštali nijedan dan bez dove, vjerujući da će Edin otvoriti oči i vratiti se kući.

Ali, nakon 145 dana, stigla je vijest koja je sve slomila. Tog jutra, poruka iz Ljubljane glasila je da je Edin izgubio bitku. “Naš Edin je preselio na bolji svijet”, potvrdila je njegova porodica kroz suze.

Reakcija porodice i zajednice

„Bio je dijete za primjer. Tiho, vrijedno, nikada nikome nije učinio zlo. Uvijek spreman pomoći drugima, uvijek nasmijan. Takvi ljudi se ne zaboravljaju“, kazali su njegovi najbliži.

Njegova smrt nije pogodila samo porodicu — čitav Konjodor je zavijen u crno. Ljudi su danima dolazili u njihovu kuću, noseći riječi utjehe i podrške, dok su društvene mreže preplavili izrazi tuge i poštovanja.

Na Facebooku i Instagramu pojavile su se stotine poruka uz Edinovu sliku. Jedan njegov dugogodišnji prijatelj napisao je:

“Inna Lillahi ve inna ilejhi radži’un. Edin je bio čovjek koji nikada nije tražio ništa za sebe, ali je uvijek bio spreman pomoći drugome. Otišao je prerano, ali ostavio trag koji se ne briše. Neka mu Allah podari Džennet, a porodici sabur.”

Ove riječi odražavaju ono što su svi mislili – da je Edin bio iskren, plemenit i čestit mladić, koji je svojom tišinom i djelima govorio više nego mnogi riječima.

Lik mladog čovjeka koji je ostavio dubok trag

Edin Jusić bio je profesionalni vozač kamiona, ali prije svega — dobar sin, brat i prijatelj. Njegovi poznanici kažu da je bio osoba koja je rijetko govorila o sebi, ali je uvijek imala vremena saslušati druge.

U poslu je bio odgovoran, tačan i vrijedan. Kolege su ga opisivale kao “vozača na kojeg se uvijek možeš osloniti”, čovjeka koji nikada nije izbjegavao obaveze, niti se žalio na težak rad.

U privatnom životu, Edin je volio jednostavne stvari: druženja s prijateljima, porodične obroke, vožnju kroz rodni kraj i pomaganje starijima u selu. Bio je simbol poštenja i rada u vremenu kada su te osobine sve rjeđe.

 sjećanje koje ostaje

Smrt mladog čovjeka uvijek je teško prihvatiti. Kada ode neko poput Edina — tih, skroman, ali velik u srcu — tuga postaje još dublja. Njegova porodica sada prolazi kroz najveće iskušenje koje čovjek može doživjeti, ali ne sama. Cijeli Konjodor stoji uz njih, pružajući podršku, molitvu i suosjećanje.

U vremenu kada se svakodnevno suočavamo s vijestima o nepravdama i sukobima, Edinova priča podsjeća nas na vrijednost ljudskosti i dobrote. On je živio tako da iza sebe ostavi trag — ne po bogatstvu, već po djelima.

Zajednica sada poziva sve da ne zaborave Edina Jusića i da se u njegovu čast sjećaju važnosti solidarnosti, empatije i sabura. U njegovoj rodnoj dolini, gdje se danima čuju tek tihi uzdasi i molitve, svi se slažu u jednom:
“Edin je otišao, ali njegova dobrota ostaje.”

Poruka zajednice

Kao podsjetnik na njegovu plemenitost, mještani Konjodora planiraju nekoliko inicijativa:

• Organizovanje humanitarne akcije u Edinovo ime, koja bi pomagala porodicama u potrebi.

• Postavljanje spomen-ploče kod mjesta nesreće, u znak sjećanja na njegov život i borbu.

• Okupljanje mladih vozača iz regije, koji bi kroz zajednička druženja i predavanja o sigurnosti u saobraćaju čuvali uspomenu na njega.

Ovi gestovi ne mogu vratiti izgubljeni život, ali mogu održati duh zajedništva i dobrote koji je Edin nosio u sebi.

Zaključna misao

Edin Jusić nije bio poznat javnosti, ali je bio poznat po čistom srcu, skromnosti i predanosti radu. Njegovih 27 godina bile su ispunjene onim što mnogi ne ostvare ni za cijeli život — poštovanjem, ljubavlju i zahvalnošću zajednice.

Njegova priča ostaje kao podsjetnik na prolaznost života i na to koliko je važno voljeti, pomagati i činiti dobro dok god imamo priliku.

Neka mu je vječni rahmet, a porodici snaga i sabur.
Edinov odlazak nas uči da dobrota ne umire, već nastavlja živjeti kroz sjećanja onih koji su je osjetili.