Roditelji preminule Maide (15): Ubili su nam dijete a sada ubili i pravdu

„Kada ubiješ razum, umrijeće moral. Ako umru razum i moral, narod će se podijeliti. Kad kupiš sudiju, umrijeće pravda. Kada ubiješ pravdu, umrijeće država.“

Glas roditelja protiv tišine sistema

„Kada ubiješ razum, umrijeće moral. Ako umru razum i moral, narod će se podijeliti. Kad kupiš sudiju, umrijeće pravda. Kada ubiješ pravdu, umrijeće država.“
Ovim dubokim i potresnim riječima započinje javno pismo roditelja tragično preminule petnaestogodišnje Maide Džafić iz Gračanice — djevojčice čija smrt i nakon pet godina ne prestaje da potresa Bosnu i Hercegovinu.

Njeni roditelji, iscrpljeni višegodišnjom borbom sa pravosudnim institucijama, odlučili su da se ponovo obrate javnosti, uvjereni da je njihova borba za istinu i pravdu daleko od završetka. Njihove riječi odjekuju kao vapaj, ali i kao optužba – ne protiv pojedinca, već protiv čitavog sistema koji, kako tvrde, štiti neodgovorne, a zaboravlja nevine.

Slučaj Maide Džafić, koji je započeo 2020. godine, postao je simbol borbe običnih građana protiv sporog i često nepravednog pravosudnog aparata. Uprkos presudi i izrečenoj kazni ljekarki optuženoj za nesavjesno liječenje, roditelji se i dalje osjećaju kao gubitnici – jer, kako kažu, pravda koja se dijeli na papiru nije pravda ako ne donosi mir savjesti.

Pet godina boli, razočaranja i borbe

1. Tragičan početak i gubitak koji je promijenio sve

Tragedija porodice Džafić počela je 8. augusta 2020. godine, kada je njihova kćerka Maida, tada petnaestogodišnjakinja, preminula na Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli. Prema navodima iz optužnice, djevojčica je bila žrtva nesavjesnog liječenja od strane tadašnje infektologinje dr. Melihe Zahirović–Suljić, zaposlene na Klinici za zarazne bolesti.

Njena smrt, koja je uslijedila nakon, kako tvrde roditelji, niza pogrešnih medicinskih procjena i propusta, izazvala je ogromnu tugu, ali i sumnju da je riječ o sistemskoj grešci.
Tužilaštvo Tuzlanskog kantona je pokrenulo postupak, te je nakon suđenja doktorica pravosnažno osuđena na godinu dana zatvora i obavezana da porodici isplati po 20.000 konvertibilnih maraka odštete.

Ipak, za porodicu koja je izgubila dijete, ta presuda nije bila kraj — već početak nove borbe. Jer kako kažu, novac ne može kupiti istinu, a kazna bez pravde ne donosi smiraj.

2. Neprijatno iznenađenje pred sudom

Roditelji su u svom pismu javnosti opisali šokantnu situaciju koja se dogodila 10. septembra 2025. godine pred Kantonalnim sudom u Tuzli. Tog dana, zajedno sa svojom advokaticom, Belmom Balijagić-Džuho, pojavili su se na zakazanom ročištu u 11:45 sati, prema zvaničnom pozivu koji su ranije primili.

Međutim, ono što su tamo doživjeli nazvali su – poniženjem koje je teško opisati riječima.
Naime, kako tvrde, sekretarica suda im je saopštila da je žalbeno vijeće zasjedalo dva dana ranije, u ponedjeljak, 8. septembra 2025. godine, i to bez ikakvog obavještenja njima kao oštećenim stranama.

Njihova reakcija, ispunjena tugom i ogorčenjem, pretočena je u rečenice koje paraju srce:

„Znate li kako se čovjek osjeća u tom trenutku? Posramljeno, poniženo, kao da ste niko i ništa. Kod takvih osoba koje provode tzv. pravdu – to i jeste tako. Nemaju ni trunke odgovornosti prema roditeljima koji su izgubili dijete.“

Za njih, taj trenutak nije bio samo proceduralna greška — bio je to, kako kažu, udarac na dostojanstvo i posljednji trag nade da institucije mogu djelovati u interesu istine.

3. Sumnje u promjenu sastava vijeća i integritet pravosuđa

U pismu su roditelji iznijeli i ozbiljne optužbe na račun Kantonalnog suda u Tuzli, tvrdeći da je u njihovom predmetu došlo do trgovine i promjene sudskog vijeća pod sumnjivim okolnostima.

Prema njihovim navodima, poziv za ročište bio je potpisan od strane Samira Jusičića, tadašnjeg predsjedavajućeg vijeća. Međutim, kada je ročište zaista održano – bez njihovog prisustva – pojavilo se novo vijeće, na čelu sa Mersidom Sušić, uz članove Merimu Gutić i još jednog sudiju čije ime roditelji nisu željeli spominjati jer, kako su rekli, „o njemu nisu čuli ništa loše“.

Roditelji smatraju da sve upućuje na unaprijed pripremljen scenario. Njihove riječi odzvanjaju kao teška optužba:

„Sve djeluje kao unaprijed isceniran scenario. Prva živi u blizini okrivljene, druga je poznata po oslobađanju ljudi uprkos jasnim dokazima. To je krug ‘ti meni – ja tebi’ iz kojeg obični građani nemaju izlaza.“

U njihovim očima, ovaj slučaj nije više pitanje jedne presude, već pitanje povjerenja u čitav sistem – sistem koji bi, po definiciji, trebalo da štiti slabije, a ne da ih dodatno povređuje.

4. Novi udarac: povratak predmeta na prvostepeni sud

Kao kulminacija svega, Kantonalni sud u Tuzli donio je odluku da se predmet vrati na ponovno suđenje, i to ponovo pred sutkinjom Ružicom Jukić. Za porodicu Džafić, ta odluka je bila jednaka novoj rani.

„Kao roditelji koji na sve moguće načine pokušavaju pronaći pravdu u institucijama, pitamo se – ima li to više smisla? Oni su u stanju da vam ne dosipaju so na ranu, nego kiselinu,“ napisali su ogorčeno.

Ova metafora, iako bolna, odražava duboku frustraciju ljudi koji su godinama vjerovali u sistem, a sada ga vide kao mehanizam koji štiti moćne, a ne pravedne.

5. Podsjećanje na slučaj i pravni tok

Slučaj smrti Maide Džafić i dalje je među najosjetljivijim temama u javnosti.
Podsjetimo, nakon Maidine smrti 2020. godine, Tužilaštvo Tuzlanskog kantona podiglo je optužnicu protiv dr. Melihe Zahirović–Suljić zbog teškog krivičnog djela protiv zdravlja ljudi u vezi s nesavjesnim liječenjem.

Sud je utvrdio da je doktorica nesavjesno postupila u liječenju maloljetne pacijentice, što je direktno dovelo do njenog pogoršanja i smrti.
Presuda je glasila: jedna godina zatvora i novčana odšteta porodici.

Međutim, roditelji ističu da ni nakon pravosnažne presude nisu osjetili da je pravda zadovoljena.

„Našoj Maidi pravda je uskraćena. Ali mi nećemo odustati, jer ako prestanemo da tražimo istinu – onda su oni zaista pobijedili. A mi to nećemo dozvoliti.“

Njihova odlučnost i snaga postali su simbol borbe svih onih koji su izgubili povjerenje u institucije, ali i dalje vjeruju da istina mora izaći na vidjelo, ma koliko dugo trajalo.

Kad roditeljski glas postane simbol društva

Slučaj Maide Džafić prerastao je davno granice jedne sudnice. On je postao metafora urušenog sistema u kojem, kako su sami roditelji napisali, „kada umre razum – umire i moral“.

Njihove riječi nisu samo vapaj za izgubljenim djetetom, već i opomena društvu da ćutanje pred nepravdom vodi u raspad vrijednosti. Kada roditelji koji su izgubili dijete moraju moliti za dostojanstvo, tada je, kako poručuju, pravda već izgubila smisao.

Njihova priča otkriva koliko je krhka vjera u institucije i koliko je teško pronaći nadu kada zakon ne štiti, već povređuje.
Ipak, uprkos svemu, Maidini roditelji ostaju dosljedni: neće odustati, neće zaboraviti i neće prestati govoriti – jer vjeruju da ćutanje znači pristajanje.

Na kraju, njihove riječi odzvanjaju kao moralna lekcija svima:

• Kada nestane savjesti, prestaje postojati i društvo.

• Kada se trguje pravdom, država postaje prazna ljuštura.

• A kada roditelji moraju moliti za istinu, tada svi mi gubimo dio čovječnosti.

Upravo zato, borba porodice Džafić nije samo njihova — ona je borba svakog čovjeka koji vjeruje da pravda ne smije biti privilegija, već pravo.