Amel Jakupović objavio je na Facebooku komentar o urušenom sistemu javnog zdravstva u Sarajevu koji je izazvao brojne reakcije građana.

U jednom javnom istupu na Facebooku, Amel Jakupović otvoreno je progovorio o svojim iskustvima sa sistemom javnog zdravstva u Sarajevu, opisujući ih kao ruševne i duboko demoralisane. Njegova objava, koja je izazvala veliki odjek među građanima, donosi emotivan i neposredan prikaz puta koji je njegova majka morala proći od prvog sumnjivog simptoma do pokušaja postavljanja konačne dijagnoze.

Kroz ličnu priču, Jakupović skicira niz problema: dugi redovi preusmjeravanja, nepotrebne konsultacije, nedostatak hitnosti u postupanju i osjećaj apsurdne nepravde — posebno kada se taj isti zdravstveni centar u istom trenutku bavi poznatom javnom ličnošću, Halidom Bešlićem.

U sljedećim poglavljima ću sadržaj objave prepričati i proširiti tako da ostane vjeran izvornim emotivnim i faktografskim elementima, ali oblikovan drugačijim stilom, uz boldiranje ključnih pojmova, italic naglaske i jasnu strukturu (uvod — razrada — zaključak). Također ću ugraditi liste tamo gdje pojašnjavaju tok događaja ili korake u procesu.

Osjećaj paralelizma — dva sveta u jednoj zgradi

Iz teksta se snažno osjeća kontrast između lične tragedije i medijskog interesa. Dok se autor i njegova porodica bore da dobiju hitnu reakciju za ozbiljno oboljelu majku, u istom prostoru pojavljuje se i Halid Bešlić, poznata figura koja privlači pažnju. To Jakupović opisuje kao čudan paralelizam: s jedne strane, maćeha institucionalnog odgovora koja ne odgovara na stvarnu opasnost, a s druge — pacijent čiji status i pojava u medijima djeluju kao magnet pažnje osoblja i sistema.

Autor evocira sliku:

• majka leži na nosilima, iscrpljena i očajna;

• Halid, sjedeći u kolicima, zbunjenog i odsutnog pogleda, biva žurno prevožen kroz odjele;

• u isto vrijeme, porodica Jakupović pokušava da izbori pravo na hitnu obradu i liječenje.

Ovaj simultani prizor pojačava osjećaj apsurda: istovremeno prisustvo poznatog i običnog pacijenta u istoj bolnici otvara pitanje pravednosti, prioriteta i efikasnosti.

Put kroz administrativne i medicinske stepenice

Tekst detaljno prikazuje niz koraka kroz koje su prolazili kako bi došli do potvrde bolesti:

1. Početna sumnja i odlazak kod porodičnog ljekara.

2. Uputnice i preusmjeravanja na specijaliste: gastroenterologiju, radiologiju, nefrologiju.

3. Povratak kod porodičnog liječnika, pa opet novi krug uputnica.

4. Naposljetku, nakon dva mjeseca, zakazan je konzilij i posjeta onkologu — iako je, kako autor napominje, dijagnoza postojala od prvog dana (potvrđena CT snimkom i biopsijom u jednoj privatnoj poliklinici).

Ovdje je važna poenta: iako je patološki nalaz bio dostupan vrlo rano, javni sistem nije uspijevao da adekvatno, brzo i jasno preduzme korake koji bi doveli do početka terapije ili barem adekvatne paliativne skrbi. Umjesto toga, obitelj je bila prisiljena da se kreće kroz birokratske petlje, koje su uticale na napredovanje bolesti.

Emocionalni i fizički pad oboljele

Jakupović slika emotivno nabijenu scenu: gledajući majku, vidi kako ona izdahnjuje svoju vitalnost. Nekada ponosna žena postupno se smanjuje na 50 kilograma — sliku koju autor koristi da istakne koliko je narušeno njeno stanje. To nije samo statistika; to je ljudska tragedija — osobina koja je prethodno bila povezana sa snagom i dostojanstvom sada je svedena na fizičku krhkost i nedostatak volje za borbu.

Afirmacija: “Više volje za životom u tih 50 kila nema.” Ovaj iskaz autor koristi da objasni i svoje razumijevanje boli majke, ali i osjećaj nemoći koji ga prati.

Suočavanje s indiferentnošću u urgentnom prijemu

Posebno bolna scena iz postavljenog opisa događa se u hitnom prijemu. Autor opisuje susret s mladom doktoricom koja mu, prilično hladno, kaže da hitna služba “nije taksi” te odbija ili ne želi preuzeti odgovornost za transport majke na rezonantno snimanje ili hitnu hospitalizaciju. U tom trenutku autor doživljava i ponižavajuće savjete, koji doimaju smiješnim i okrutnim s obzirom na ozbiljnost situacije — od predloga da mu doktoricu masiraju pred zgradom dok čekaju sanitetsko vozilo, do doslovnog uputstva: “Pij supice”.

Ova fraza, iskorištena u originalu, simbolizira minimiziranje ozbiljnosti bolesti i stav da pacijent treba ostati kod kuće i čekati red, dok sistem odlučuje kome će posvetiti pažnju. Autor to doživljava kao duboku nepravdu — tim prije što je istovremeno svjedok da javne ličnosti brže i bez te iste inertnosti dobijaju potrebnu pažnju.

Paradoks privatne i javne dijagnostike

Jakupović naglašava da su prvu, tačnu dijagnozu dobili u privatnoj poliklinici: CT i biopsija su potvrdili malignitet odmah. Uprkos tome, javni sistem nije učinio ništa značajno da ubrza proces. Ovdje se otvara pitanje dvije paralelne istine:

• privatna medicina omogućava brzu i preciznu dijagnostiku onima koji imaju pristup (i sredstva);

• javni sistem, koji finansiraju svi građani, često ne pruža istu brzinu reagovanja, naročito u trenutku kada je svaki dan bitan za ishod bolesti.

Autor ovdje jasno stavlja moralnu primjedbu: “Od njihovih para su izgrađeni klinički centri, od mojih ih bar kreče zadnjih 30 godina. Nažalost, koristi od njih nemamo, kad je najpotrebnije.” To je optužba spram sistema — ne nužno pojedinačnih doktora, ali svakako prema organizacionim i administrativnim nedostacima.

Lična refleksija i empatija prema drugima

Usprkos ljutnji i frustraciji, u tekstu se provlači i empatija: autor kaže da mu je bilo žao i za Halida Bešlića — kao da, i pored cijele tragedije, suosjeća i za javnu ličnost koja je u sličnome položaju. To pokazuje dvoslojnost osjećanja: s jedne strane bijes prema sistemu, s druge — ljudskost i sposobnost da vidi patnju u drugom, čak i kad ga sopstvena bol guši.

Amel Jakupović kroz svoju objavu na Facebooku nudi snažan i bolan izvještaj o tome kako javni zdravstveni sistem ponekad ne uspijeva da odgovori na need u kritičnim trenucima. Njegova priča ilustruje nekoliko ključnih problema:

• neefikasnost i konfuzija u procesu uspostavljanja dijagnoze i započinjanja tretmana;

• paradoks između brzine i preciznosti privatne dijagnostike i tromosti javnog sektora;

• emocionalnu i fizičku devastaciju pacijenata koji ostaju bez pravovremene brige;

• osjećaj nepravde kada javni resursi ne djeluju pravedno za sve građane.

Autorova poruka je jednako apel i optužba: apel da se podigne nivo odgovornosti i hitnosti u sistemu, i optužba koja traži da društvo preispita kako raspoređuje pažnju i resurse u kritičnim trenucima. Kraj objave ostavlja gorak ukus — dokaz frustracije roditelja koji su ostali bez odgovora kada im je najpotrebnije — ali i jasnu pozivnicu da se otvoreno razgovara o tome kako poboljšati pristup i efikasnost skrbi za najranjivije.