Zako Lausević živio je vrlo nepredvidiv život, a sada su u javnost izašli mnogi nepoznati detalji njegove biografije. Sestre dječaka kojega je ubio Raušević od glumca su tražile samo jedno: ranjeni mladić poslao mu je knjigu Borisa Jakića “Lauše”, čija je misija odavanje počasti uspomeni na slavnog kazališnog umjetnika Žala Čo Rauševića. a njegovo je djelo ugledalo svjetlo dana.
Predstavlja sentimentalno putovanje Rausevicheva života. Odnosno, unutra se može pronaći velik broj stvarnih sjećanja njegovih prijatelja, ali i dokumenata iz Narodne knjižnice i arhiva “Borbe”.
Osim toga, Jakićeva dobro napisana knjiga iznosi nepoznate detalje Žarkove biografije, uključujući njegove posljednje želje i nikad prije viđene fotografije njegova djetinjstva.
Koliko život može biti nepredvidiv pokazala je prošle godine sudbina legendarnog Zaka Rauševića koji nas je ubrzo napustio nakon kratke borbe s rakom pluća. Kako je postao jedan od najpopularnijih mladih glumaca i već nizao hvaljene uloge, dogodilo mu se nešto što nije mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama.
Žarko Raušević je u ljeto 1993. godine u kafiću u Podgorici iz pištolja ubio Dragora Pejovića (20) i Radovana Vuziniu (19) te ranio Andreu iz pištolja u kafiću u Podgorici Karadžić (19 godina). Scena presijeca zatvorsku ćeliju u kojoj nešto nezamislivo leži u njegovoj duši. Kroz knjige je s javnošću podijelio tek djelić svojih osjećaja.
Iako je Andrea Kadžić nakon nesreće izbjegavala javne istupe, u jednom rijetkom medijskom intervjuu 2009. godine istaknuo je da je Žarku oprostio. – Što se dogodilo, brzo će proći.
Život ide dalje, srećom, danas sam tu gdje jesam. Imam posao i što je najvažnije imam dva sina, što je najvažnije jer nakon nesreće neki su mislili da sam to ja. Neplodan sam jer su moji testisi uništeni, nemam kontakta s obitelji Vučini, ali oni i dalje žale za svojim izgubljenim sinom. . To je život”, rekao je tada Kadžić.
Dodaje da uz sve što mu se dogodilo u životu od te kobne noći, povremeno vidi poruke o Zachu i izbjegava se vraćati na događaj koji je svima promijenio živote. “Sad sam mu zapravo oprostila.
Najtočnije što mogu reći je da sam bila ravnodušna prema Žarku Rauševiću”, rekla je Andrea 2009. godine, istaknuvši kako je uživao gledati Rauševića u Glumčevoj ulozi. Gledajući ga kao glumca, mogu reći da mu se duboko divim zbog svega što radi, a volim ga i kao umjetnika”, zaključila je Andrea svoje rijetko obraćanje medijima.
Slavka Janošević iz Podgorice piše “srpskoj javnosti”. Kasnije su otkrili da je jedina nada obitelji bila da Žarko Raušević odsluži kaznu izrečenu pravomoćnom presudom jer, kako su rekli, nije ispunjavao uvjete za blažu kaznu. Naglasili su da se njihova rodbina nikada nije krvavo osvetila.
“Prošlo je 16 godina od ubojstava u kafiću “Jabuka”. Za to vrijeme u navodnu osvetničku akciju uključila su se i djeca Žarka i Branimira Rauševića, njihove obitelji i njihova sestra, koja je u jednom trenutku ubila i samog Koua.
“Što se tiče obitelji Vučinić, njima se ništa neće dogoditi”, stoji u pismu, smatraju da se neke od činjenica te stravične noći i dalje ignoriraju ili iskrivljuju kako bi se umanjio značaj Rauševića, a povećao značaj djela žrtava Radovana Vučinića. i Dragor Pejović. Srbijanski predsjednik Boris Tadić pomilovao ga je 2011. prema bilateralnom sporazumu između Srbije i Crne Gore koji predviđa da osuđene osobe služe kaznu u zemlji čiji su državljani.
