U mirnoj i emotivnoj atmosferi, proučili su Fatihu, prisjećajući se velikog čovjeka i muzičara čiji je odlazak potresao cijelu Bosnu i Hercegovinu.
U trenutku kada se Bosna i Hercegovina još uvijek oporavlja od gubitka jednog od svojih najvoljenijih muzičara, Halida Bešlića, prizori koji su uslijedili nakon njegove dženaze dirnuli su srca mnogih. Njegov sin, Dino Bešlić, zajedno sa bliskim prijateljima i saradnicima, posjetio je mezar voljenog oca, kako bi još jednom, u miru i tišini, odali počast čovjeku koji je obilježio čitavu epohu narodne muzike.
Atmosfera je bila prožeta tugom, ali i dostojanstvom — onim istim osjećajem koji je pratio Halida kroz čitav njegov život i karijeru. Njegova ostavština ne mjeri se samo pjesmama i nastupima, već i toplinom, skromnošću i ljudskošću koju je nosio u svakoj riječi, osmijehu i susretu sa publikom.
Ovaj čin posjete mezaru, praćen učenjem Fatihe i tihim prisjećanjem, postao je simbol povezanosti porodice, prijatelja i cijele zemlje sa čovjekom koji je bio više od umjetnika — bio je glas naroda, svjedok vremena i utjelovljenje dobrote u muzičkom svijetu.
Porodični trenutak sjećanja
Dan nakon dženaze, kada su se emocije pomalo smirile, Dino Bešlić je sa nekoliko bliskih saradnika odlučio da u tišini posjeti očev mezar. U toj skromnoj, ali duboko emotivnoj posjeti, nije bilo pompe, kamera ni velikih izjava. Bio je to trenutak za dušu — trenutak kada se sin suočava s odlaskom oca koji je ostavio neizbrisiv trag ne samo u muzici, nego i u životima mnogih.
Prisustvo prijatelja i saradnika simbolizovalo je zajedništvo i podršku. U islamu, čin učenja Fatihe na mezaru ima posebno značenje – to je izraz poštovanja, molitva za dušu preminulog, ali i tihi razgovor s Bogom i sjećanje na sve ono što je osoba značila za zajednicu. Upravo takav trenutak doživljen je na mezaru Halida Bešlića – skroman, ali dubok.
Halid Bešlić — više od muzičara
Da bi se razumjelo zašto je njegov odlazak potresao cijelu Bosnu i Hercegovinu, treba se prisjetiti ko je Halid Bešlić bio za svoj narod. Rođen u skromnoj porodici, Halid je od najranijih dana pokazivao ljubav prema muzici. Njegov glas, pun emocije, često su opisivali kao glas naroda – jednostavan, topao i iskren.
Tokom višedecenijske karijere, Halid je izgradio reputaciju jednog od najvoljenijih pjevača s prostora bivše Jugoslavije. Njegove pjesme poput „Miljacka“, „Romanija“, „Prvi poljubac“ i mnoge druge, nisu bile samo hitovi – postale su himne generacija, pjesme koje su pratile ljude kroz životne radosti i tuge.
Njegov život nije bio bez iskušenja. Poznata je njegova borba nakon teške saobraćajne nesreće, iz koje je izašao s vjerom i snagom koju je često pripisivao Božijoj volji. Upravo ta nepokolebljiva vjera i skromnost učinile su ga još bližim ljudima. U svakom javnom nastupu, Halid je zračio toplinom, a njegovo ponašanje uvijek je odražavalo poštovanje prema publici i kolegama.
Posjeta prijatelja i kolega
U isto vrijeme kada je Dino posjećivao mezar, tu su se pojavila i dva velika imena domaće umjetničke scene — Emir Hadžihafizbegović, poznati glumac, i Nazif Gljiva, muzički producent i dugogodišnji Halidov prijatelj. Njihovo prisustvo imalo je snažnu simboliku. Oni nisu došli kao javne ličnosti, već kao ljudi koji su dijelili život, rad i prijateljstvo s Halidom.
Njihova zajednička posjeta mezaru bila je gest lojalnosti i poštovanja, ali i potvrda da istinsko prijateljstvo ne prestaje ni nakon smrti. Emir i Nazif, koji su s Halidom dijelili mnoge trenutke – od snimanja pjesama do privatnih druženja – stajali su pored mezara, šuteći i prisjećajući se zajedničkih trenutaka. Taj muk govorio je više od bilo koje riječi.
Njihova prisutnost podsjetila je sve prisutne da je Halid bio spojnica među ljudima različitih profesija, generacija i karaktera. Njegova muzika ujedinjavala je – baš kao što je i njegov život bio primjer jednostavnosti i humanosti.
Značaj i simbolika trenutka
Odlazak na mezar nakon dženaze ima u bosanskoj tradiciji posebno značenje. To je trenutak sabiranja emocija, kada porodica i prijatelji dolaze da se u miru oproste od voljene osobe, daleko od gužve i medijske pažnje. Takvi trenuci često donesu i svojevrsni unutrašnji mir, jer se u tišini groblja sjećanja pretaču u zahvalnost.
Za Dinu Bešlića, ovo nije bio samo čin religijske dužnosti, već i način da nastavi očevu priču — da kroz sjećanje održi živim lik i djelo Halida Bešlića. Mnogi su primijetili koliko je sin nalik ocu ne samo fizički, već i u stavu i mirnoći. Postoji osjećaj da će upravo Dino nastaviti čuvati sjećanje na oca, možda i kroz nastavak bavljenja muzikom ili humanitarnim radom koji je Halid često podržavao.
Halidovo nasljeđe
Halid Bešlić će zauvijek ostati zapamćen kao pjevač naroda. Njegova muzika bila je most između ruralnog i urbanog, između generacija, između tuge i radosti. Malo je umjetnika koji su uspjeli postići takav balans – da budu istinski popularni, a istovremeno skromni i dostupni svakome.
Njegove pjesme i danas se pjevaju na svadbama, rođendanima, proslavama, ali i u trenucima tuge. Njegov glas bio je i ostao glas koji podsjeća na toplinu doma, na Bosnu, na vrijeme kada su ljudi više vjerovali jedni drugima.
Halid je također bio poznat po svom humanitarnom radu. Često je pomagao onima u nevolji, bez publiciteta, i vjerovao da prava dobrota ne traži svjetla reflektora. To je razlog zbog kojeg su ga voljeli i oni koji ga nikada nisu lično upoznali.
Posjeta mezaru Halida Bešlića, koju su obavili njegov sin Dino Bešlić i bliski prijatelji, nije bila samo porodični čin – bila je simbol vječne zahvalnosti i poštovanja. U tihom učenju Fatihe, u suzama i sjećanjima, ogleda se dubina veze koju je Halid imao s ljudima.
Njegov odlazak ostavio je prazninu, ali i snažnu poruku – da istinski umjetnici nikada ne umiru. Oni žive kroz melodije, kroz riječi i uspomene koje su utkane u srca onih koji ih pamte.
Halid Bešlić je za Bosnu i Hercegovinu bio mnogo više od pjevača. Bio je simbol istrajnosti, poniznosti i ljubavi prema zemlji i narodu. Njegov mezar sada nije samo mjesto tuge, već i mjesto ponosa i zahvalnosti.
Kada se sin i prijatelji okupe da mu prouče Fatihu, to nije samo molitva – to je potvrda da će njegov duh i muzika živjeti dok god postoji neko ko će zapjevati njegove stihove i osjetiti emociju u svakom tonu.
