U Bosni i Hercegovini mješoviti brakovi su nevjerojatno rijetki, posebno zbog dugotrajnog utjecaja rata. Strah od sklapanja braka s osobom druge vjere je sveprisutan. No, postoji nekoliko iznimaka – mladi parovi koji se odluče vjenčati u inozemstvu, daleko od obitelji, što je obično glavna prepreka za takve zajednice.
Pojava međuetničkih brakova nastavlja rasti u našem suvremenom društvu bez granica. Ipak, još uvijek postoje pojedinci iz starijih generacija kojima je teško prihvatiti ovu rastuću stvarnost. Među tim pojedincima je i hrabra žena koja je neustrašivo otkrila svoje osobno otkriće na brojnim kanalima društvenih medija.
Primarni uzrok njezina otpora prema prihvaćanju braka njezina sina leži u njegovom izboru da se oženi ženom koja slijedi islam. Otvoreno nam je priznala: “Naš voljeni sin, jedini proizvod naše zajednice, stupio je u brak sa ženom koja prakticira vjeru koja se razlikuje od naše. Ova zajednica s muslimankom predstavljala nam je značajne prepreke. Trebalo nam je dulje vrijeme da se pomirimo s ovom istinom, ali čak i sada, smatram da nisam dirnut, a izazovi s kojima se suočavam postaju sve zastrašujući svakim danom.
Prošlo je otprilike mjesec dana kada sam primio radosnu vijest da moja šogorica očekuje dijete. U trenutku kad je otkrila ime koje su odabrali za našeg budućeg unuka, ostala sam zatečena i ispunjena oduševljenjem. Odabrano ime, Muhammed, ostavilo me u stanju zaprepaštenja. Kao prvoj baki, bilo mi je dosta teško pomiriti se s ovom odlukom. Jučer sam skupio hrabrosti da svom sinu izrazim zabrinutost u vezi s odabranim imenom. Nažalost, njegov je odgovor bio daleko od empatije. Reagirao je ljutito, optužujući me da sam nenormalan i odbacujući značaj imena. Umjesto toga, savjetovao mi je da svoju energiju preusmjerim na molitvu za djetetovo zdravlje i dobrobit.
Ispunjena očajem, žena je izrazila svoju zabrinutost zbog prijeteće prijetnje koju je primila. Dotični ju je, upozorivši je da ne obavještava njegovu suprugu, jasno dao do znanja da će prekinuti sve veze s njom. Neopisiva je patnja koju proživljava dok razmišlja o tome koji su postupci mogli opravdati takvo zlostavljanje. Unatoč njezinoj prethodnoj čežnji da prigrli ulogu bake, gorak susret promijenio je njezinu perspektivu. U dubini svog očaja, čak razmišlja o tome da bi možda bilo najbolje da nikad ne preuzme titulu bake, iako moli višu silu za oprost za takve misli.
Ima još vijesti za izvijestiti.
U selu Kosmovac, smještenom ispod visokog planinskog lanca Suve planine, Albanka Anila Cakoni i Srbin vjenčali su se prije šest godina. Kako je vrijeme prolazilo, selo je doživjelo postupni pad stanovništva jer su mlađi pojedinci tražili posao i poboljšane prilike u Nišu, Beloj Palanci, Beogradu, Pirotu, Crvenoj Raki i drugim mjestima. Zbog toga su samo stariji stanovnici odlučili ostati, što je dovelo do konačnog propadanja sela.
Tijekom godina broj stanovnika Kosmovca je doživio značajan pad, smanjivši se s preko 400 stanovnika nakon Drugog svjetskog rata na oko 40 stanovnika danas. Usred postupnog egzodusa mještana iz sela posljednjih desetljeća, Anila Cakoni (48) i njezin sin Klaus prije šest godina donijeli su odluku o preseljenju iz Albanije u Kosmovac.
Kosmovac je promijenjen dolaskom Anile i njenog supruga Sente Stefanovića, koji su u selo donijeli ljupki zvuk dječijeg smijeha. Oni nisu samo jedina obitelj s djetetom u Kosmovcu, nego iu okolnim mjestima Toponica i Miljkovac. Iako nikad prije nije živjela u ruralnom okruženju, Anila je razvila duboku ljubav prema životu u Kosmovcu. U prijašnjem životu u Tirani bila je vlasnica krojačke radnje, a Sentu je upoznala preko zajedničkog poznanika. Ovaj poznanik, koji je želio pronaći bračnog partnera, doveo je Sentu u Tiranu, što je dovelo do sudbonosnog susreta Anile i Sente. Odlukom da se nastane u Kosmovcu, zajednica ih je srdačno prihvatila. Iako je Anila u početku slabo znala srpski, jezik je postepeno naučila gledajući talijanske serije sa srpskim prijevodima. Sada njihov sin Klaus, koji trenutno ide u treći razred, pomaže Anilu oko nepoznatih riječi jer je tečno govorio srpski.
Anila je u razgovoru za Niške vesti otkrila da je pohađala kratki tečaj u školi kada je njeno dijete krenulo u prvi razred. Učiteljica joj je davala satove srpskog jezika, tako da sada može pisati ćirilicom. Međutim, Anila priznaje da njezine vještine čitanja još uvijek zahtijevaju određeno poboljšanje.
Izražavajući zahvalnost za mir Kosmovca, Anila je istaknula odsustvo užurbane gužve i kakofonične buke koji obično prožimaju urbana područja. Stavila je veliki naglasak na izuzetnu ljepotu prirodnog okruženja i neokaljanu čistoću zraka na tom određenom mjestu. Anila je također pohvalila čisti užitak uživanja u domaćoj, organskoj kuhinji koja je lišena bilo kakvih štetnih kemikalija. S ljubavlju je govorila o Klausu, koji pronalazi neizmjerno zadovoljstvo uroniti u prirodu i udisati okrepljujuću svježinu zraka tijekom dana. Naime, Klaus je čak počeo jahati kao novootkrivenu vještinu od svog vremena u Kosmovcu. Anila je dalje spomenula da je prilično uobičajeno da obitelji dovedu svoju djecu u selo, pružajući Klausu priliku da se uključi u razigrane aktivnosti sa svojim novopronađenim prijateljima.
Prema njezinom iskazu, ruralni način života koji sada vodi je oštra suprotnost njezinom prijašnjem urbanom životu. Prethodno su joj dani bili oduzeti obiljem rada i stalnim dolaskom klijenata, jer je njezina stručnost u šivanju ženske odjeće, uključujući suknje, haljine i komplete, privukla veliku bazu kupaca. Kako bi ispunila zahtjeve svog posla, često bi spavala u svojoj trgovini. Iako je ona i dalje prisutna u poslovnom okruženju u selu, cjelokupna je atmosfera mnogo opuštenija. Osim kućanskih i poljoprivrednih poslova, pomaže mužu u raznim poslovima. Život na selu stekao je vrijedne vještine, poput obrađivanja vrtova i uzgoja krumpira.
Moja baka u Albaniji imala je ograničene zalihe rajčica i paprika, ali sada ima pristup prostranom vrtu. Prije su se bavili uzgojem ovaca, no zbog moždanog udara njenog svekra prije dvije godine bili su ih prisiljeni prodati. Posao brige o ovcama je zahtjevan, pa se njen suprug sada fokusira na nabavu sijena za njihove krave i cijepanje drva. Osim toga, on se brine za svakodnevni prijevoz Klausa u i iz škole u Crvenoj Reci, budući da nema drugih mogućnosti prijevoza. Udaljenost od Crvene Reke je oko 14 kilometara.
