Radko Polič, jedan od istaknutih glumaca jugoslavenske i slovenske kinematografije, preminuo je 2022. godine u 81. godini života, ostavivši iza sebe bogatu i nezaboravnu umjetničku ostavštinu.
Talentirani umjetnik ostavio je trajan trag u svijetu filma, televizije i radija, pojavivši se u gotovo 60 igranih filmova, a njegov televizijski rad uključivao je desetke uloga. Uz to, imao je preko stotinu uloga u radio dramama, što je dokaz njegove svestranosti i talenta.
Jedna od njegovih najpoznatijih uloga bila je ona u filmu Balkan Express, gdje je glumio kapetana Dietricha, lika koji je osvojio srca generacija Jugoslavena. Lik je postao kultna referenca, a Polici je za mnoge postao simbol ere. Posljednju ulogu ostvario je u dramskoj seriji “Ravna gora” snimljenoj 2013. godine, gdje je utjelovio potpukovnika Rudolfa Ukmala, čime je potvrdio svoju posvećenost umjetnosti i glumi.
Polič je prije tri godine objavio svoje memoare u kojima je ispričao priče o svom burnom životu, otkrivajući svoje intimne trenutke i izazove. Zanimljivo, do kraja života bio je ponosan na svoj jugoslavenski identitet, koji, kako je istaknuo, nije uvijek nailazio na razumijevanje publike. U svojim je memoarima govorio o ozbiljnim zdravstvenim problemima koje je imao.
Što se tiče njegovog stanja, opisao je kako je bio na kisiku i zraku, koji su mu bili potrebni svakih šest sati kako bi mu pluća funkcionirala. Duhovito je govorio o svom rekordnom broju držača (čak osam) i koliko je ovisan o pušenju, napomenuvši kako je pušio četiri do pet kutija dnevno.
Vodio je tešku borbu za život i imao je ozbiljne zdravstvene probleme, uključujući i četiri susreta sa smrću. Jedna od najdramatičnijih situacija dogodila se prije dvije godine, kada mu je iznenada pozlilo i nevoljko je pozvao pomoć. Spasio se, začudo, kada ga je susjed čuo kako teško diše, došao u njegov stan i pozvao hitnu pomoć.
Polič o tim iskustvima govori s velikom iskrenošću, opisujući osjećaj ponovnog rođenja svaki put kad se vrati s drugog svijeta. Ove njegove priče sa samrtne postelje ispunjene su dubokim emocijama i ilustriraju njegov jedinstven pogled na život i smrt.
S obzirom na svoje iskustvo, Polič je također podijelio svoja razmišljanja o tome što se događa nakon smrti. Izrazio je skepsu prema ideji “tunela” i svjetla, rekavši da je za njega smrt trenutak kada je sve nestalo, osjećaj sličan gašenju svjetla. Njegova filozofija smrti nije bila romantična; Umjesto toga, opisujući trenutak smrti, on govori o brzini procesa, kako se on događa gotovo trenutno.
Prije nego što se zaputio u jednu od operacijskih sala gdje su postojale velike šanse da neće preživjeti, odlučio je nazvati rođaka. Postoji emotivan trenutak kada poziva svoju braću i sinove, izražavajući ljubav i posljednje želje, tražeći da ga spale i bace u more ako se ne vrati. Ova scena odražava njegovu snagu karaktera i sposobnost da se suoči s vlastitom smrtnošću.
