U nastavku našeg današnjeg teksta govorimo o vrlo osjetljivoj temi u Srbiji, koja se tiče srpskih rodilišta. Sigurni smo da ste do sada čitali o mnogo nezadovoljnih žena s kojima se također loše postupalo. Slijedi vrlo potresna ispovijest…
Mnoge žene imaju negativna iskustva u rodilištima, žaleći se prvenstveno na brigu koju tamo dobivaju. No, ispovijest bivše srpske ginekološke sestre sve je ostavila ravnodušnima i mnogima vratila vjeru u ljudskost. To se događa kada žena rodi dijete koje nitko oko sebe ne prihvaća. Ostala je izvanbračna trudnoća kada je imala 38 godina. Zbog toga su je se roditelji odrekli, rođeni brat joj je prijetio, partner joj je nestao, a tek rođenu bebu htjela je ostaviti u rađaonici jer nije imala podršku. Nakon što je rodila dijete čak se ustručavala držati dijete na prsima kako bi izbjegla uspostavljanje jake emocionalne veze s djetetom.
Međutim, život je nedavno odlučio ukrstiti puteve ovoj sestri i ženi koja je potom rodila njezino dijete. Nastavila je brinuti o djeci, bila je ispunjena i uspješna žena sa sretnim i odraslim djetetom, a nakon svih ovih godina njezina je sestra uzbuđeno odlučila njihovu priču podijeliti na društvenim mrežama. “Tada sam radila kao glavna sestra na odjelu porodništva i ginekologije, a jutro prije posjete provela sam u noćnoj smjeni obilazeći tri strane odjela kako bih vidjela što se događa i pripremila se za vizitu. ujutro sam dobila uobičajeni A izvještaj o broju poroda i stanju majke i bebe. Rekli su mi da babica ne želi primiti bebu.
Prišao sam joj i vidio 38-godišnju djevojku kako plače. Ispričala je da je dijete rođeno izvan braka i da obitelj to nije bila voljna prihvatiti, pa nije mogla držati dijete u naručju jer bi se dijete više vezalo i morala ga je držati. Otac djeteta nije se pojavio. Rekao sam joj da se smiri i da ću nakon obilaska otići kod nje. mora. Djevojka mi je sve ispričala, a ja sam joj objasnio postupak. Jako sam osjetljiv na ovo područje. Pitao sam je želi li vidjeti bebu i držati je na prsima ako izuzmemo njezinu obitelj. Rekao je da hoće – sa suzama u očima.
Njezina financijska situacija bila je teška i nije znala kako odgajati djecu bez podrške obitelji. Rekao sam joj da ću zvati Centar za socijalni rad i pomoći ćemo dokle god je ona s djetetom. Nazvao sam centar, dao podatke i zamolio da dođu što prije. Stigle su socijalna radnica i psihologinja. Razgovarali su s njom i rekli joj što mogu učiniti da joj pomognu. Zvali su je i prijetili joj, a ona je bila uznemirena i plakala je. Uzeo sam njen telefon i svom najljućem bratu rekao da ću zvati policiju jer maltretiraju moje pacijente. Uzela je bebu u naručje i stavila je na krevet, a sljedeće što sam znao je da će sve biti u redu. Pojavljuje se njezina teta i odvodi je kući.
Centar je financijski pomogao koliko je to bilo moguće, a skupili smo nešto novca i dali joj ga kad je bila otpuštena. Spakirali smo joj neke osnovne dječje stvari i poslali je kod tete. Brzo je našla posao i zaradila priličan novac. Kasnije je s djecom otišla u inozemstvo. Upoznao sam ih prije mnogo godina. Da mi se nije javila, ne bih je prepoznao. Dijete je odraslo, lijepo odgojeno i veselo. “
