Njena nevina dječija svakodnevnica prekinuta je u najgorem času – kada su uniformisani napadači upali u njeno selo. Imala je samo šesnaest godina, a već tada svjedočila je smrti brata, ranjavanju svojih najmilijih i potpunom rušenju svega što je dotad poznavala.
- Činilo se da će smrt koju je dočekao njen desetogodišnji brat biti najgore što je mogla zapamtiti iz ratnog vihora, ali su dani i mjeseci koji su slijedili pokazali kako čovjek može postati svjedok vlastitog pakla.
Nakon brutalnog napada srpskih vojnika na selo Grapska u okolini Doboja početkom maja 1992. godine, zarobljena djevojka je zajedno s majkom i sestrom odvedena u bolnicu. Iako joj je rana na ruci prividno zbrinuta, uslijedio je niz poniženja, jer se i u medicinskoj ustanovi nastavilo seksualno i psihičko zlostavljanje. Ispred nje su svaki dan stajali ljudi u bijelim mantilima koji su imali moć pomoći – ali su izabrali da je povrijede. Doktor koji je trebao predstavljati spas, postao je njen prvi mučitelj.
- Nakon desetak dana provedenih u bolnici, vraćena je kući, ali kuća više nije bila utočište. Bila je poprište straha. Majka i ona nisu više imale nikoga osim jedna druge i male sestre. Dok su se pokušavale spasiti, nastupili su dani skrivanja, bježanja od kuće do kuće. Ni komšije ih više nisu smjele pozdraviti, jer je teror bio generalizovan. Ipak, teror je uskoro ponovo pokucao na vrata. Krvnik koji je ubio njenog brata, Predrag Kujundžić zvani Predo, vratio se. Tog dana nije samo prekinuo živote – već je zamrznuo vrijeme između udaraca puškom i silovanja. Scene koje je gledala nisu bile dio filma, nego dio njene stvarnosti: silovana ona, pretučena majka, razorena porodica.
Jedna od institucija koja je godinama dokumentovala slične ispovijesti žena žrtava rata jeste Udruženje „Žene – žrtve rata“ iz Sarajeva, čije arhive sadrže stotine iscrpnih svjedočanstava o ovakvim zločinima počinjenim širom Bosne i Hercegovine. Ovo udruženje je tokom godina organizovalo javne skupove, radionice i komemoracije kako bi glas ovih žena stigao do šire javnosti, ali i do pravosudnih institucija. Njihove aktivnosti i danas predstavljaju važan resurs istraživačima, novinarima i pravnicima koji nastoje dokumentovati i razumjeti sistemske oblike ratnog silovanja u BiH.
Uspon užasa nastavio se i dalje. Odvođena je u napuštene kuće, rovove, bolnice i studija. Čak i crkva, koja je u tradiciji simbol vjere i utjehe, postala je mjesto nove traume. Svodila se na predmet – “robu” kako su je nazivali – prisilno odvojenu od identiteta, imena, pa čak i vjere. Predrag Kujundžić ju je natjerao da promijeni ime, da obuče srpsku uniformu i da se odrekne svoje vjere u mikrofon Radija Doboj. Na kraju je i vladika Vasilije Kačavenda bio jedan od onih koji su sudjelovali u njenom unižavanju.
- Slični obrasci zlostavljanja i nekažnjavanja prijavljivani su i u istraživanjima koja je proveo BIRN BiH (Balkanska istraživačka mreža), koji je detaljno izvještavao o suđenjima za ratne zločine i seksualna zlostavljanja tokom posljednje tri decenije. Na njihovim platformama objavljivani su brojni izvještaji i analize koje ukazuju da su seksualna nasilja bila instrument ratne politike u mnogim dijelovima BiH. BIRN-ov tim je također pratio i suđenje Predragu Kujundžiću, prateći prikaze svjedočenja i konačne presude.
Mjeseci i godine prolazili su, a zlostavljanja nisu prestajala. Stotine silovanja, poniženja i svakodnevni strah od smrti doveli su do pokušaja samoubistva. Nakon što je Predrag jednog dana hladnokrvno vratio kući kao da se ništa nije dogodilo, ona je popila sve tablete koje je imala, želeći kraj. No, probudila se vezana za krevet u psihijatrijskoj ustanovi u Doboju. Tamo su je zlostavljali pacijenti – muškarci koji su, poput njenih mučitelja, nosili oružje u prošlosti, ali sada nisu imali nikakvih ograničenja. Umjesto liječenja, dočekala ju je nova noćna mora.
U jesen 1996. godine, uspjela je pobjeći od svog zlostavljača V.T. Srećom je pronašla ljude koji su je sklonili u svoj dom, zaposlili je i pomogli da se ponovo poveže s majkom. Godine 2000. napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Njemačku, gdje se i danas liječi. Njene rane nikada neće u potpunosti nestati, ali utjehu pronalazi u činjenici da su neki njeni počinitelji osuđeni.
- Podaci o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini pokazali su da je tokom 1990-ih više hiljada žena prošlo kroz iskustva slična njenom. Prema navodima Instituta za nestale osobe BiH, prikupljeno je na stotine izjava koje govore o seksualnom nasilju kao strateškom sredstvu etničkog čišćenja. Njihova istraživanja i dalje su ključna u traženju pravde i identifikaciji počinilaca, kao i u borbi protiv negiranja ratnih zločina.
Uprkos desetljećima koja su prošla, istina je i dalje tu, u pričama žena koje su preživjele. Pričama koje nas upozoravaju na to kakva tamna strana može postojati iza pojma „čovjek“. I danas, dok se bori sa svojim traumama i liječenjem, ona je glas svih onih koje više nikada ne mogu govoriti. Glas koji traži pravdu i priznanje, bez obzira na godine koje su protekle.
