Na nedavnom skupu posvećenom uspomeni na legendarnog bosanskohercegovačkog pjevača Halida Bešlića, održanom u samom centru Sarajeva, pojavila se njegova dugogodišnja prijateljica i kolegica Hanka Paldum. Okupljanje je imalo poseban emotivni ton — bilo je to više od običnog događaja, više od prisjećanja na karijeru jednog muzičkog velikana. Bio je to trenutak kada su se riječi, sjećanja i emocije stopile u jedno.

Hanka je, vidno potresena, govorila o Halidu ne samo kao o kolegi i umjetniku, već prije svega kao o čovjeku velikog srca, suprugu, ocu i prijatelju koji je ostavio neizbrisiv trag u životima onih koji su ga poznavali. U njenom govoru posebno mjesto zauzela je supruga Sejda, žena koja je bila stub Halidovog života, njegova tiha podrška i životna inspiracija.

Ovaj događaj i Hankine riječi o Bešliću nisu bile samo prisjećanje, već i posveta ljubavi, skromnosti i ljudskosti — osobinama koje su Halida pratile kroz cijeli njegov život.

Hanka o Halidovoj energiji i karizmi

Na početku svog obraćanja, Hanka je s posebnom toplinom opisala Halidovu nevjerovatnu sposobnost da prenese emociju i poveže se s publikom. Prisjetila se perioda njihovih zajedničkih nastupa i druženja, naglašavajući kako je Bešlić imao dar da „atmosferu dovede do usijanja“.

„On je znao kako da stvori trenutak koji se pamti,“ rekla je Hanka. Njegov glas, nastup i iskrenost bili su magnet za publiku. Dodala je da je sve zapravo počelo onog trenutka kada je Halid snimio pjesmu ‘Neću, neću dijamante’, kompoziciju koja će kasnije postati jedna od njegovih najprepoznatljivijih i najvoljenijih pjesama.

Tada mu je, kako se prisjeća, Hanka rekla: „Halde, ovo ti je hit kao kuća.“ I bila je u pravu — pjesma je postala simbol jednog vremena, melodija koja je obilježila mnoge živote i protkala se kroz svaku emociju bosanskohercegovačke publike.

Ona je dalje istaknula da su se često sretali, zajedno nastupali i dijelili ono što je najbolje u umjetnosti — iskrenu emociju i povezanost s ljudima. Te uspomene, kako kaže, zauvijek će joj ostati urezane u srcu.

„Bosna je izgubila velikog čovjeka,“ naglasila je Hanka, „kao i svi oni kojima je ljubav bila pokretačka snaga u životu. Njegove pjesme sada bude suze, ali i sjećanja na divnog čovjeka.“

Sjećanje na posljednje razgovore

U drugom dijelu svog obraćanja, Hanka se osvrnula na jedan od posljednjih razgovora koji je vodila s Halidom Bešlićem. To je bio trenutak koji je, kako je priznala, duboko dirnuo i nju i sve prisutne.

U razgovoru je bila prisutna i Halidova supruga Sejda, koja je oduvijek bila njegova najveća podrška. Hanka se prisjetila Halidovih riječi koje su u tom trenutku zvučale jednostavno, ali su nosile ogromnu težinu:
„Mene ništa ne boli. Sejdu moju boli, mene ne boli.“

Te riječi su, kako je kazala, ostavile dubok trag u njenom srcu. Osjetila je mješavinu tuge i divljenja — tuge jer je znala da Halid prolazi kroz težak period, ali i divljenja jer je i u tim trenucima mislio prije svega na voljenu ženu, a ne na sebe.

Hanka je priznala da je „stegla srce da suze ne krenu“, jer nije željela da pokaže koliko ju je taj trenutak pogodio. Ipak, emocije su bile prejake — Dino Bešlić, Halidov sin, nije mogao sakriti suze i zaplakao je dok je slušao razgovor između njih dvoje.

U tim trenucima, kako je Hanka opisala, bilo je jasno koliko su se voljeli i koliko je porodica bila važna u Halidovom životu. „Sejda, Dino i njegove unučice bili su njegovi najveći hitovi,“ rekla je s osmijehom kroz suze, koristeći simboliku koja savršeno odražava način na koji je Bešlić doživljavao život — kao pjesmu, ali ne samo onu koja se pjeva, već onu koja se živi.

Hanka o bolu porodice

Nakon Halidove smrti, bol njegove porodice je, prema Hanki, gotovo opipljiva. Posebno je istaknula da je Sejda, njegova dugogodišnja supruga, slomljena tugom. Njene riječi „Nema mog Haldže…“ odzvanjaju kao jecaj ljubavi i gubitka.

Hanka je rekla da ju je dirnulo koliko duboko Sejda pati, ali i koliko dostojanstveno nosi svoj bol. Ona je žena koja je bila uz Halida u svim životnim fazama — i u usponima, i u padovima, i u trenucima slave, ali i bolesti. „Njihova povezanost je bila posebna,“ naglasila je Hanka, „nešto što se rijetko vidi — tiha, ali neraskidiva.“

Osvrnula se i na Dinu, koji je, kao sin i nasljednik obiteljske topline, pokušao da bude snaga svojoj majci. Ipak, ni za njega to nije lako. Njegove suze tokom pomenutog razgovora, kako Hanka kaže, bile su suze čovjeka koji gubi oca, ali i uzora, prijatelja i životnog vodiča.

Halid kao simbol jedne epohe

Kroz sve svoje riječi, Hanka Paldum nije govorila samo o jednom čovjeku, već o simbolu jedne cijele epohe — o umjetniku koji je svojim glasom i stihovima spojio generacije. Halid Bešlić je bio, i ostao, više od muzičara. On je bio glas naroda, tumač emocija koje su zajedničke svima — ljubavi, čežnje, tuge i nade.

Njegove pjesme poput „Miljacke“, „Romanije“, „Prvi poljubac“ i, naravno, „Neću, neću dijamante“, postale su neizostavni dio kulturne baštine Bosne i Hercegovine i šire regije. Hanka je naglasila da svaki put kad čuje njegove pjesme, osjeti isti nemir u srcu — mješavinu tuge i ponosa.

Za nju, Halid nije bio samo muzičar; bio je prijatelj koji je znao da pruži savjet, koji je volio ljude i koji je, čak i u teškim vremenima, zračio optimizmom i vjerom u dobro.

Halidov odnos prema porodici

Hanka je posebno istaknula da je Halid svoju porodicu stavljao ispred svega. Bio je poznat po tome što je, uprkos slavi i brojnim obavezama, uvijek pronalazio vrijeme za svoje najmilije. Njegova supruga Sejda bila je njegova tiha snaga, dok su sin Dino i unučice bili izvor njegove radosti.

Hanka je kazala da je „Halid svoju porodicu smatrao najvažnijim životnim projektom“. Za njega je sve drugo bilo prolazno — pjesme, koncerti, aplauzi. Samo porodica je bila vječna.

U tom smislu, njegov život bio je škola ljubavi, lojalnosti i skromnosti. Hanka je naglasila da je Halid, i pored sveg uspjeha, ostao jednostavan čovjek — onaj koji je znao da sjedne s prijateljima, popije kafu i razgovara o životu, kao da nije legenda, već samo običan čovjek iz komšiluka.

Kroz svoje dirljive riječi, Hanka Paldum nije samo evocirala uspomene na Halida Bešlića — ona je oživjela duh čovjeka koji je znao voljeti, stvarati i davati. Njeno svjedočanstvo otkriva koliko je Halid bio važan, ne samo kao umjetnik, nego i kao suprug, otac i prijatelj.

Njegov život i djelo ostaju simbol topline, dostojanstva i iskrene emocije. U vremenu kada su mnogi izgubili vjeru u te vrijednosti, Halidov primjer pokazuje da prava veličina ne dolazi iz slave, već iz ljubavi i poštenja.

Hanka je svoj govor završila u suzama, ali i s osmijehom zahvalnosti što je imala privilegiju da poznaje i dijeli scenu s takvim čovjekom.

„Njegove pjesme žive,“ rekla je, „a s njima i on. Svaki put kad čujemo njegov glas, on se ponovo vraća među nas.“

U tih nekoliko riječi sažeta je suština svega — Halid Bešlić možda fizički nije među nama, ali njegova muzika, njegova dobrota i njegova ljubav nastavljaju da traju.