Suzana tvrdi: Posle sahrane “Saša me dozivao po vili”, čula sam njegove glasove
Suzana Jovanović rastužila je mnoge zbog potresne ispovesti i stvari o kojima je govorila tokom prvog intervjua nakon Sašine smrti.
Gubitak voljene osobe jedan je od najtežih trenutaka kroz koje čovjek može proći. Emocionalni teret tuge često se miješa s uspomenama, snovima i osjećajem prisutnosti onih koji su otišli. Suzana Jovanović, pjevačica i supruga pokojnog Saše, podijelila je s javnošću potresnu i vrlo ličnu ispovijest o onome što proživljava nakon njegove smrti.
U prvom intervjuu nakon tragičnog gubitka, Suzana je otvorila svoje srce, govoreći o sjećanjima, snovima, ali i neobjašnjivim trenucima u kojima ima osjećaj da i dalje čuje njegov glas. Njena priča izazvala je snažne emocije kod publike, jer je dotaknula univerzalnu temu – kako nastaviti živjeti kada fizičke prisutnosti više nema.
1. Sjećanja iz sretnijih dana
Suzana otkriva da često sanja Sašu, ali ne onakav kakav je bio u posljednjim danima bolesti, već onog iz vremena kada su se tek upoznali i započeli zajednički život.
U njenim snovima on ima:
-
dužu kosu koju je tada nosio,
-
okrugle, malo veće naočare,
-
vedar osmijeh i poletnu energiju.
U tim slikama iz prošlosti, on je raspoložen, nasmijan i stalno u pokretu – baš kao u periodu kada su njih dvoje tek gradili svoju zajednicu. Ova slika kontrast je teškim mjesecima kroz koje su prošli kada se bolest pojavila.
2. Posljednji dani Sašinog života
Govoreći o njegovim posljednjim trenucima, Suzana naglašava da se Saša nije mučio. Ljekari su mu davali lijekove za spavanje i morfijum za ublažavanje bolova. Prema njenim riječima, on je mirno zaspao i nije osjetio ništa.
Ipak, trenutci prije nego što su lijekovi počeli djelovati bili su teški za gledati – osjećaj nemoći i tuga ostavili su dubok trag.
3. Neobjašnjivi trenuci u praznoj kući
Najpotresniji dio njene ispovijesti odnosi se na trenutke kada ostaje sama u kući. Suzana priznaje da čuje Sašin glas.
„Čujem ga kada sam u kući, ali ne smijem to nikome da kažem jer će neko pomisliti da nisam normalna.“
Opisuje jedan od tih trenutaka: sjedila je u kuhinji, gledala svoje omiljene turske serije koje joj pomažu da se opusti, kada je jasno čula: „Suleee“.
Bitno je naglasiti:
-
Nadimak „Sule“ nikada ne koristi njena kćerka Aleksandra.
-
Sin Danijel i kćerka Tijana u tom trenutku nisu bili kod kuće.
-
Glas koji je čula bio je prepoznatljiv i nosio je onu istu boju koju je Saša imao.
Drugi put, kad je glas ponovno čula, odlučila je otići na sprat i provjeriti. U sebi se pitala da li gubi razum, ali osjećaj jasnoće zvuka nije mogao biti ignorisan.
4. Uspomene koje žive u predmetima
Posebno emotivan detalj u njenoj priči vezan je za džemper iz Pariza. To je odjevni predmet koji je Saša nosio posljednji put. Suzana ga je pažljivo spakovala i položila na njegov jastuk na bračnom krevetu.
„Taj džemper još miriše na Saleta i spava sa mnom. Budim se uz njega.“
Miris i prisustvo džempera za nju su most između prošlosti i sadašnjosti – način da zadrži blizinu voljene osobe. Ne zna da li to što osjeća ima neko racionalno objašnjenje ili ne, ali naglašava da je jasno i glasno čula kako je Saša doziva.
5. Strah od nerazumijevanja
Suzana otvoreno priznaje da o ovim iskustvima rijetko govori jer se boji da će ljudi pomisliti da je „izgubila razum“. Ipak, mnogi koji su izgubili voljene osobe prepoznaju ovakve doživljaje – bilo kroz snove, osjećaj prisutnosti, mirise, ili zvuke.
Ovi fenomeni često su dio procesa tugovanja, a stručnjaci naglašavaju da mogu biti i način na koji um i srce traže utehu.
Priča Suzane Jovanović nije samo emotivna ispovijest, već i intimni pogled u proces žalovanja koji nadilazi granice racionalnog objašnjenja. Njen doživljaj pokazuje nekoliko važnih stvari:
-
Sjećanja ostaju živa – kroz snove, predmete i svakodnevne misli.
-
Osjećaj prisutnosti voljene osobe može biti snažan i realan za onoga ko tuguje.
-
Predmeti poput džempera mogu postati simboli emocionalne veze koja ne prestaje smrću.
-
Strah od osude često sprječava ljude da dijele svoja iskustva, iako bi im upravo razgovor mogao donijeti olakšanje.
Njena priča nas podsjeća da je tuga individualno iskustvo – neki je proživljavaju tiho, drugi otvoreno, a kod nekih se miješa s trenucima koji izgledaju kao dodir između dva svijeta.
Bilo da ih tumačimo kao psihološki mehanizam suočavanja ili kao nešto što prevazilazi naše razumijevanje, jedno je sigurno: ljubav i sjećanje nadilaze fizičko prisustvo.
