Unatoč ograničenom broju uloga, Taško Načić je svojim glumačkim ostvarenjima bio ravan renomiranim ličnostima poput Bate Stojkovića, Mije Aleksića, Ljube Tadića i Paje Vujisića. Svaki lik koji je tumačio pokazao je njegov izniman talent, a kolektivna prisutnost ovih cijenjenih glumaca čini dragu tapiseriju u našim sjećanjima.
Taška će zauvijek ostati sinonim za predstave “Davitelj protiv davitelja” i “Tko to tamo peva”, jer svojim utjecajem ostavljaju neizbrisiv trag u sjećanju. Ime i sama prisutnost ove osobe prizivaju slike mitskih bića, svrstavajući ga u ligu izvanrednih bića. Zanimljivo je da on pripada takvoj legendarnoj kategoriji. Na današnji dan 1934. godine nastao je kultni Cincar svih Cincara.
“Atelje 212” bio je njegov izbor za kućnu kino zabavu. Među njegovim zapaženim glumačkim ulogama bile su “Kralj Ibija”, “Radovan III” (suradnja s izuzetnim Zoranom Radmilovićem), “Čudo u Šarganu” i “Cafana sudnica, ludnica”. Njegov komičarski talent bio je urođen, što se očitovalo u njegovom impozantnom stasu, istaknutim obrvama i blago spuštenim kapcima. Stručnjaci su često isticali njegovo suzdržano, skromno, nepretenciozno i introvertirano držanje.
Tijekom proteklih nekoliko godina postalo je sve očitije da se glumci moraju pridržavati određenog fizičkog standarda, što dovodi do nedostatka različitosti među njima. Svi oni pokazuju nevjerojatnu sličnost, lišenu bilo kakvih jedinstvenih karakteristika ili istinske autentičnosti.
U sferi domaće kinematografije Taško Načić ističe se kao istaknuta figura koja dovodi u pitanje konvencionalne norme. S impresivnom visinom od 192 centimetra i težinom od 124 kilograma, s pravom je zaslužio epitet pravog diva. Unatoč neospornom talentu, Taško Načić je na svom profesionalnom putu nailazio na prepreke, a društvene predrasude prema njegovom fizičkom izgledu onemogućavale su mu da osigura značajne uloge. Međutim, ostao je nepokolebljiv, posvetivši se usavršavanju svog zanata i nikada ne gubeći iz vida svoju nepokolebljivu strast. Tijekom svoje slavne karijere neustrašivo se suočavao sa surovom stvarnošću koju je filmska industrija, vođena svojim neumoljivim estetskim standardima, smatrala neadekvatnim u očima mnogih kulturnih utjecajnih osoba.
U jednom rijetko viđenom intervjuu Taško Načić otvoreno je priznao da njegov vanjski izgled smeta portretiranju romantičnih ili herojskih likova. Imao je nepokolebljivo uvjerenje da mu nikada neće biti dana prilika da utjelovi ikonski lik Hamleta. Unatoč tome, ovaj cijenjeni glumac postupno je prihvatio ovu istinu i zadržao optimističan pogled, čvrsto uvjeren da će nepokolebljivom predanošću i upornošću na kraju trijumfirati. Na pitanje o njegovom odgovoru na redatelje koji ističu njegove fizičke atribute u ulozi, njegov odgovor nije bio ništa manje od izvanrednog.
Iz moje perspektive, davanje prioriteta vanjskom izgledu ne bi trebalo imati prednost. Prava bit pojedinca leži u njegovim unutarnjim sposobnostima. Premda priznajem da nečiji fizički izgled može imati određene koristi, jasno se sjećam vremena koje sam proveo kao student na akademiji, pohađajući zadivljujuće kazališne predstave. Među njima se ističe izvedba Tarasove, koja je besprijekorno dočarala kompleksan lik Ane Karenjine.
Načić je pojasnio da je unatoč godinama i vitkoj figuri, zadrška Ane Karenjine prema njezinom izgledu nestala u minuti nakon nastupa. Bilo je doista izvanredno svjedočiti njenom oživljavanju na pozornici. Njezin izvanredni talent i nepokolebljiva predanost priskrbili su joj legendarnu reputaciju. Začudo, ona izvorno nije odabrana za ulogu Hamleta; njezin prikaz davitelja nadmašio je sva očekivanja.
