Kao opće životno pravilo, netko može smatrati da on ili ona ne bi trebali nositi predmet od mrtve bliske osobe. Ova predodžba je ukorijenjena u činjenici da je te stvari bolje podijeliti s onima kojima je potrebna kako bi se pomoglo mrtvima da postignu duševni mir i spokoj – prema tradiciji. Ponovno napisani tekst učinkovito održava i prenosi iste informacije kao izvorni tekst, ali zvuči prirodnije i ljudski.
To, vjeruje se, omogućuje pokojniku da pronađe mir u zagrobnom životu. Međutim, važno je razmišljati o tome kako je osoba umrla jer stvari mogu zadržati bakterije, viruse – čak i potencijalno opasne tvari – koje mogu predstavljati zdravstveni rizik za druge.
Štoviše, postoji to uvjerenje da predmeti mogu zadržati energiju osobe kojoj su pripadali. Postavlja se pitanje je li uopće uputno nositi stvari pokojnika nakon njegove smrti? Strah od negativne energije je često prisutan, jer se vjeruje da predmeti mogu prenijeti karmu ili energiju – koja nije uvijek pozitivna.
Ideja da neki predmet nosi duh ili atmosferu preminule osobe zabrinjava mnoge pojedince, posebno one koji su osjetljivi na energetske vibracije ili učinke koje predmeti mogu imati na emocije i duhovno stanje.
Međutim, dodatni podsjetnici na preminulu osobu putem stvari mogu biti uznemirujući i mogu zakomplicirati proces tugovanja. Mnogo je pitanja i nedoumica kada je riječ o stvarima preminule osobe. “Zar bih trebao biti toliko vezan za vašu odjeću, nakit ili druge predmete sestre, brata ili voljene osobe samo zato što su pripadali preminulom” možda neće biti od pomoći.
Stručnjaci često preporučuju da se ti predmeti doniraju ili daju u dobrotvorne svrhe, gdje bi mogli biti od koristi drugima, umjesto da postanu izvor tuge ili brige za one koji ih čuvaju.
Bližim rođacima umrle osobe zaista je teško prevladati tu psihičku barijeru smrti i oproštaja. Ova prepreka može usaditi vrlo duboko ukorijenjene strahove o smrti zbog kojih je stvarnost teško prihvatiti.
Smrt voljene osobe uvijek je bolna i emocionalno iscrpljujuća, ali otpuštanje stvari koje su bile u njihovom životu moglo bi pomoći u procesu tugovanja i otpuštanja od njih. Suočavanje s ovim posjedima može biti simboličan čin otpuštanja prošlosti i pokazivanja života koji je otvoren prema budućnosti, čime se daje prostor za nova sjećanja i emocije.
Psiholozi ističu kako su se susreli s brojnim slučajevima kada su bliske osobe padale u depresiju, gubile kontakt sa stvarnošću ili su se razvijale ozbiljne psihičke smetnje, upravo zbog teškog prihvaćanja smrti voljene osobe. Važno je prevladati emocionalnu vezanost za stvari koje mogu postati simboli tuge i gubitka, umjesto sjećanja.
Oni trebaju pružiti utjehu preživjelim članovima obitelji. Nema po strani. Bez klišeja. Bilo koji razlog, pod uvjetom da je već prisutan u izvorniku. Ali nemojte završavati upitnikom niti jedan dio rečenice koji to već nije u izvorniku.
To, međutim, ne mora biti isto s drugim religijama. Kada pravoslavni kršćanin umre, svećenikov savjet često može biti da poškropi njegove/njezine stvari svetom vodom. U ovoj perspektivi, ono poprima oblik duhovnog čina čišćenja i pružanja zaštite od negativnih utjecaja.
U islamu je, na primjer, uobičajeno preraspodijeliti imovinu preminule osobe siromašnima davanjem milostinje, sasvim na isti način na koji se očekuje da njegova duša bude blagoslovljena. Oni pokazuju kako različite kulture i religije doživljavaju gubitak i kako se nositi sa stvarima koje su pripadale nekome tko je preminuo.
