Utjecaj BCG (Bacillus Calmette-Guérin) cjepiva je dubok i osebujan u zajednicama nastalim iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Općenito korišteno kao jedan od redovitih preventivnih pristupa protiv tuberkuloze, posebno za djecu s visokim rizikom od bolesti, ovo cjepivo postalo je sastavni dio zdravstvenih strategija u većini zemalja. U tom pogledu BCG cjepivo se opisuje kao najčešće korišteno cjepivo u svijetu.
BCG cjepivo, akronim za znanstvenike Alberta Calmettea i Camillea Guérina, razvijeno je u 20. stoljeću za zaštitu od tuberkuloze, glavne bolesti visoke smrtnosti. Primjenjuje se intradermalnom injekcijom unutar prvih 48 sati nakon rođenja u dermis, koji se nalazi ispod kože, u lijevoj nadlaktici. To ponekad rezultira stvaranjem karakterističnog ožiljka.
U većini slučajeva, nekoliko tjedana nakon cijepljenja na mjestu ubrizgavanja pojavi se crvena papula. U nekim situacijama, ova se papula može razviti u gnoj, a zatim u ožiljak; oni obično postaju vidljivi oko 4 do 6 mjeseci nakon cijepljenja. Vrijeme i vrsta formiranja ožiljka su promjenjivi. Vrijeme i tolerancija kozmetičkog rezultata ovise o zemlji.
U područjima s niskom stopom tuberkuloze, primjena ovog cjepiva može se svesti na najmanju moguću mjeru ili potpuno prekinuti, što rezultira nepostojanjem BCG ožiljaka među populacijom koja je kasnije rođena u tim regijama.
Skarifikacija povezana s BCG cijepljenjem ima ogromnu kulturnu i emocionalnu vrijednost. Postala je simbolom kolektivne borbe protiv tuberkuloze i sastavni je dio samoidentiteta ljudi koji su odrasli u određenim vremenima i na određenim mjestima.
Važnost cjepiva za javno zdravlje je u tome što potiču imunološki sustav da zaštitno odgovori na određene bolesti. Komponente cjepiva uključuju antigene, koji su neophodni za izazivanje imunološkog odgovora, aditive (za pomoćne učinke) i konzervanse (za stabilnost). Dostupne su različite vrste cjepiva: živa, mrtva, podjedinična, rekombinantna, konjugirana i mRNA cjepiva, od kojih je svako identificirano različitim načinima djelovanja i posebnom upotrebom.
Proces razvoja cjepiva uključuje istraživanje ciljanih bolesti, testiranje na životinjskim modelima i provođenje kliničkih ispitivanja na ljudima. Cijepljenje je važno u prevenciji teških bolesti poput ospica, dječje paralize, hepatitisa, tetanusa te također u kontroli epidemija što dovodi do smanjenja smrtnosti.
Iako cjepiva mogu imati neke nuspojave, većinom su sigurna i sastavni dio javnog zdravlja u obliku velikih strategija rješenja koja će spasiti mnoge živote diljem svijeta.
