Prije nekoliko godina, Tatjana Anisimova Bjelous, ukrajinska liječnica, podijelila je izvanrednu priču tijekom televizijskog intervjua. U ovom izvanrednom iskustvu ispričala je kako je njezina duša napustila tijelo nakon njezine smrti, samo da bi se vratila tri dana kasnije, čime je oživjela.
U gradu Odesi, bolnica je postala mjesto tragičnog incidenta u kojem je Tatiana izgubila život tijekom kirurškog zahvata. Međutim, kada je njezina obitelj stigla preuzeti njezine ostatke nakon 72 sata, susreli su se s neočekivanim obratom. Liječnici su ih zapanjujuće obavijestili da je Tatiana čudesno oživjela, iako njezino fizičko tijelo više nije bilo. Večeslav, Tatjanin odani suprug, nepokolebljivo je vjerovao u njezino uskrsnuće, smatrajući ga božanskom porukom. Tatjana Anisimova Bjelous, brižna majka petero djece, živi u Odesi. Ovaj nesvakidašnji događaj odigrao se 1991.
U nevjerojatnom preokretu, Tatjana otkriva da je bila podvrgnuta kirurškom zahvatu u borbi protiv raka mozga. Nevjerojatno, samo tri dana kasnije, u mrtvačnici je došla k svijesti. Međutim, najzadivljujući aspekt njezine pripovijesti leži u opisu putovanja njezina duha kroz raj, čistilište i pakao.
Tatjana nudi živo sjećanje na svoj susret s carstvima pakla i raja, kao i na prisutnost pred božanskim prijestoljem Božjim. Nakon što se vratila u svoj fizički oblik, trpjela je nesnosne bolove i patnju. Postupno se vraćajući svijesti, otkrila se u sobi ukrašenoj popločanim zidovima, u kojoj je stajala žena u bijeloj suknji. Pod ispod njezinih nogu bio je vlažan, s vodom razlivenom po površini. Preplavljena čuđenjem, Tatjana je ostala bez riječi kada je žena pokazala prema nečemu, ostavljajući je krajnje začuđenom.
U živopisnom sjećanju, Tatjana se živo sjeća trenutka kada je ženino lice problijedjelo, a ona prodorno kriknula. Potaknuta svojom znatiželjom, Tatjana se raspitivala o uzroku ženine muke, na što je dobila drhtav odgovor: “Svugdje me boli.” Shrvana zabrinutošću, žena je brzo pobjegla iz mrtvačnice. Osjetivši hladnoću u atmosferi, Tatjana je potražila utjehu umotavši se u udobnu dekicu.
Tatjana pripovijeda o neobičnoj ekspediciji koja ju je vodila kroz carstva raja i prokletstva. Ovo neobično putovanje započelo je unutar granica operacijske dvorane, odmah nakon odlaska njezine duše iz svoje zemaljske posude. Smještena pokraj stola, svjedočila je vlastitom oživljavanju, očajnički preklinjući kolegu kirurga da se suzdrži od ponovnog uvođenja njezine duše u tijelo. Ne obazirući se na njezine strastvene molbe, ustrajao je u svojim nastojanjima da je oživi. Ne zastrašujuća tim otporom, Tatjana je krenula u samotnu šetnju slabo osvijetljenim hodnicima bolnice. Kad je stigla do kraja hodnika, suočila se s srceparajućim prizorom: njezin voljeni suprug, uronjen u gorljivu molitvu za njezino ozdravljenje. Unatoč njezinim ozbiljnim nastojanjima da ga uvjeri u svoje dobro, njezine su riječi dospjele do nepažljivih ušiju, izazivajući prizor koji je podsjećao na filmsko remek-djelo Ghost.
Tatjana se neobjašnjivo našla kako prolazi hladnim i nejasnim tunelom, prožetim uznemirujućom vlagom koja je nalik gačenju kroz mutnu močvaru. Ipak, kako se približavala kraju, pojavio se tračak optimizma koji ju je odvukao prema blistavom svjetlu koje je označilo njezino krajnje odredište. Unutar ovog blistavog sjaja materijalizirao se obris čovjeka, ukrašen lepršavom odjećom čiste bijele boje. Obuzeta očajem, Tatjana se instinktivno spustila na koljena, da bi joj nebeski lik blago predbacio. “Ustani, jer ja nisam Mesija”, izgovorio je s božanskom elegancijom.
S čuđenjem Tatjana prepričava riječi: “Nema potrebe da se klanjaš u mojoj prisutnosti, jer ja sam anđeo, poslan od Boga.” Ispunjena je strahopoštovanjem dok razmišlja zašto je Bog izabrao nju. To je zbunjujuće pitanje koje se postavlja dok ona razmišlja o tome kako joj je dana jedinstvena privilegija da se susreće i s kraljevstvom neba i pakla, čak i da iskusi samu smrt. Štoviše, ona nosi tešku dužnost da služi kao svjedok za Boga, sa zadatkom da širi Njegovu dobrotu i suosjećanje prema svima.
Vrijeme za ispovijed: Moram priznati da moja razina poslušnosti nije bila tako visoka kako sam je predstavljao. U stvarnosti sam pribjegavala oštrim kaznama i fizičkom zlostavljanju djece pod mojim nadzorom. Dok sam pokušavao usaditi strah od Boga kroz svoja učenja, nisam uspio potaknuti istinsku ljubav prema Njemu. Moja uključenost u crkvene aktivnosti bila je minimalna, jer sam po naravi bio lukav i lukav. Međutim, kad je netko neočekivano razotkrio skrivena poglavlja mog života, suočio sam se sa živim sjećanjem na svaki postupak, riječ i misao.
Sjaj koji je izlazio iz Božjeg prijestolja okupao je njegovu okolinu, bacajući blistavi sjaj na sve u blizini. Unatoč svojoj dubokoj želji da se suoči licem u lice s Bogom, nije mogla to učiniti. Anđeo koji ju je postojano vodio do sada nježno joj je položio ruku na glavu, natjeravši je da se spusti u znak poštovanja. S najvećim poštovanjem, ponizno se spustila na koljena.
Tatiana je bila obaviještena od osobe da niti jedna živa osoba nikada nije pogledala Gospodinovo lice. Objašnjeno joj je da oni koji vide Krista vide i Oca, i obrnuto. Tatjana nastavlja prepričavati božanski susret u kojem je Bog pitao o njezinoj predanosti Njemu. Njezin odgovor bila je predanost neprekidnoj molitvi. Zatim su dva nebeska bića razvila svitak, otkrivajući scenu u kojoj je Tatjana promatrala sebe kako čita Bibliju, iako selektivno, usredotočujući se isključivo na odlomke koji su bili u skladu s njezinim željama. Priznaje da je malo razmišljala o stvarnom sadržaju teksta. Usred čitanja, misli bi joj često odlutale na misli o poslu, odvođenju djece u vrtić i pripremanju obroka za taj dan. Tatjana priznaje da iako je često upućivala zahtjeve, izrazi zahvalnosti su rijetko izgovarani. Bila je obaviještena da bi, da se marljivije posvetila proučavanju Svetoga pisma, čula Božji glas.
Drhtavim glasom i suzama koje su mi tekle niz obraze poput malog djeteta, molila sam za oprost, obuzeta grižnjom savjesti. Zauzvrat me uvjeravao da su prijestupi koje sam ponio oslobođeni krajnjom žrtvom njegova sina na svetom tlu Kalvarije. U trenutku se pred mojim očima materijalizirala strašna vizija Golgote, obavijajući me dubokim osjećajem straha. Unutar svetih okvira liječnik je izgovorio riječi koje jezu kosti: “Raspni ga.
Pogled na pakao je skriven od nebeskog carstva, jer ostaje nedostupan dušama koje tamo borave. Umjesto toga, njihov fokus je na zemaljskom području i njihovim bližnjima, za koje upućuju molitve u prisutnosti Božjeg veličanstvenog prijestolja. Kroz božansku objavu, dobila je sveobuhvatan pogled na zemaljski krajolik, gdje je svaki pojedinac stajao jasno vidljiv. Uz svaku osobu bili su anđeo i demon, koji su marljivo bilježili svaku izgovorenu riječ i prolaznu misao. U ovom izvanzemaljskom susretu suočila se s brojnim ružnim licima, što ju je navelo da upita Boga o podrijetlu ovih ružnih bića.
