Dobročinstva Halida Bešlića pamtiće mnogi, a ova priča je samo jedna od mnogih

Dobročinstva Halida Bešlića – sećanja koja ostaju zauvek

Uvod

Dana 13. oktobra 2025. godine, Sarajevo je zauvijek ispratilo jednog od svojih najvećih sinova – Halida Bešlića, legendu narodne muzike i simbol jedne epohe. Njegova sahrana na gradskom groblju „Bare“ okupila je na desetine hiljada ljudi koji su došli da odaju počast čoveku čiji su glas, pesme i dobrota dotakli srca miliona širom regiona.

Halid Bešlić nije bio samo pevač – bio je simbol naroda, čovek iz naroda i čovek za narod. Njegova muzika prenosila je emocije koje su prevazilazile granice i generacije, ali ono što je ostavilo najdublji trag nisu bile samo njegove pesme, već njegova dobrota, skromnost i humanost.

U trenucima nakon njegove smrti, društvene mreže i mediji preplavljeni su pričama o njegovim tihim, nenametljivim, ali izuzetno velikim delima. Mnogi koji su imali priliku da ga upoznaju svedoče da je bio čovek koji je pomagao bez kamera, bez najava, bez potrebe za slavom – što njegovu veličinu čini još većom.

Lik i delo jednog velikana

Halid Bešlić, rođen u Sarajevu, bio je ne samo umetnik koji je obeležio muzičku scenu bivše Jugoslavije, već i simbol poštenja, čestitosti i ljudske topline. Njegove pesme – od „Miljacke“ do „Romanije“ – postale su deo kolektivnog sećanja, melodije uz koje su rasle generacije i uz koje su mnogi plakali, voleli i slavili život.

Ali iza reflektora i aplauza krio se skroman čovek, onaj koji je uvek znao da se vrati svojim korenima. Nikada nije zaboravio obične ljude, ni one koji su se borili sa svakodnevnim problemima. Upravo zbog toga, mnogi Sarajlije i danas pričaju o njegovim delima – malim gestovima koji su drugima značili sve.

Priča iz prodavnice u Ciglanama

Jedna od priča koja se poslednjih dana najviše deli na društvenim mrežama dogodila se pre otprilike petnaest godina. To je, zapravo, primer Halidove suštine – tihi čin dobrote, učinjen bez pompe i reklame.

U jednoj maloj prodavnici u Ciglanama, u ranim jutarnjim satima, stajala je starija, skromna gospođa. Bilo je jasno da živi teško. Na kasi je tražila da joj prodavačica otkuca robu do deset maraka, proveravajući da li se čaj koji je uzela uklapa u tu cifru. Ako ne – planirala je da ga ostavi. Na sreću, iznos je bio taman deset maraka, i žena je s olakšanjem platila.

Iza nje su, slučajno, stajali Halid Bešlić i njegova supruga Sejda. Posmatrali su prizor, razmenili pogled, i u tišini odlučili da učine ono što bi retko ko učinio. Kada su izašli iz prodavnice, sustigli su staricu i, bez mnogo reči, odlučili da joj pomognu. Zatim su se vratili unutra – ne sa praznim rukama, već sa dva prazna kolica.

U ta kolica su polako počeli da stavljaju namirnice, sredstva za higijenu, osnovne potrepštine – sve ono što bi jednoj starijoj osobi bilo potrebno za duži period. Kada su završili, račun je iznosio 1.100 maraka. Halid je, bez oklijevanja, sve platio i zajedno sa suprugom odneo namirnice gospođi, koja je bila ganuta do suza.

Ovaj gest, tih i nenametljiv, najbolje govori o njegovom karakteru. Halid nikada nije o ovome govorio javno, niti je tražio da se to spominje. Tek mnogo godina kasnije, priču je na Fejsbuku podelila osoba koja je prisustvovala događaju, želeći da pokaže svetu kakav je čovek zapravo bio.

Halid – čovek koji je davao iz srca

Ovo nije bio usamljen slučaj. Poznato je da je Bešlić tokom svog života pomagao mnogima – porodicama bez prihoda, bolesnoj deci, mladim muzičarima. Uvek je to činio tiho, često preko trećih osoba, bez medijske pažnje.

Njegovi prijatelji i saradnici prisećaju se da je imao posebno srce za siromašne i bolesne. Kada bi saznao da je neko u nevolji, nije pitao mnogo – jednostavno bi pomogao. Često bi govorio da „čovjek vrijedi onoliko koliko je spreman dati, a ne koliko ima“.

Tako su i mnogi njegovi koncerti imali humanitarni karakter, iako to nikada nije isticano u najavama. On je verovao da dobro delo ima pravu vrednost samo kada ostane nevidljivo.

Dostojanstvo do poslednjeg dana

Na dan njegove sahrane, više od 100.000 ljudi okupilo se da ga isprati na večni počinak. Taj broj ljudi nije bio samo odraz njegove popularnosti kao muzičara, već i dokaza koliko je Halid Bešlić bio voljen kao čovek.

Sarajevo je tog dana disalo u tišini. Mnogi su nosili njegove slike, dok su drugi u tišini pevali stihove njegovih pesama. Na licima je bila tuga, ali i ponos što su živeli u vremenu Halidove muzike i dobrote.

Njegovi prijatelji su govorili da je do poslednjih dana ostao isti onaj skromni Halid – čovek koji je voleo svoj narod, muziku i običan život. Čak i nakon teške saobraćajne nesreće iz prošlosti, nije izgubio veru ni dobrotu, već je često isticao da je život dar koji treba deliti s drugima.

Sejda Bešlić – verna saputnica u tišini bola

Nažalost, njegova supruga Sejda, s kojom je proveo decenije u ljubavi i međusobnom poštovanju, nije mogla prisustvovati sahrani. Tokom noći pre pogreba, doživela je pogoršanje zdravstvenog stanja, zbog čega je Hitna pomoć dežurala u njenoj blizini u Ciglanama.

Ova vest duboko je potresla javnost, jer su Halid i Sejda uvek bili sinonim za stabilan, topao i iskren brak. Njihova ljubav, puna podrške i međusobnog razumevanja, bila je inspiracija mnogima. Njena tuga i nemoć da prisustvuje poslednjem ispraćaju svog životnog saputnika simbol su istinske povezanosti i bola koji prevazilazi reči.

Odlazak Halida Bešlića ostavlja prazninu koju će teško iko popuniti. Njegova muzika će živeti zauvek, ali ono što će ljudi najviše pamtiti jesu njegova dela, njegov osmeh i jednostavnost.

U vremenu kada su slava i bogatstvo često važniji od ljudskosti, Halid je dokazao da veličina čoveka ne leži u onome što poseduje, već u onome što daje. Bio je umetnik koji je u pesmama spajao Balkan, ali i čovek koji je u svakodnevici spajao ljude.

Njegov život se može opisati kroz nekoliko ključnih vrednosti koje su ga vodile:

  • Skromnost – nikada nije zaboravio odakle dolazi.

  • Dobrota – pomagao je drugima iz čistog srca.

  • Porodične vrednosti – bio je odan suprug, otac i prijatelj.

  • Vernost svom narodu – ostao je vezan za Sarajevo i Bosnu, bez obzira na uspeh.

Halid Bešlić je pokazao da prava legenda ne umire kada prestane da diše – ona živi u pričama, sećanjima i delima koja nastavljaju da inspirišu druge.

Njegova priča iz prodavnice u Ciglanama možda je mala naizgled, ali u suštini, to je priča o humanosti, empatiji i saosećanju – vrednostima koje danas često zaboravljamo.

Dok Sarajevo i region tuguju, jedno je sigurno: Halid Bešlić je otišao, ali njegova dobrotа ostaje kao svetionik u vremenu kada nam je najpotrebnija.

Ads