TUGA NEVIÐENA: U 18. godini preminuo Tarik Kadrić, jedinac u roditelja

Tišina koja govori više od reči

U tišini jednog jesenjeg dana, vijest o smrti Tarika Kadrića, sina Nermina Kadrića iz Sjenice, pogodila je srce čitave zajednice. Mladić koji je tek kročio u punoljetstvo, koji je imao samo osamnaest godina, napustio je ovaj svijet prerano, ostavivši za sobom prazninu koju je teško opisati riječima.

Njegov odlazak nije samo gubitak jedne porodice, već i rana na duši cijelog kraja koji ga je poznavao kao vedrog, iskrenog i dobrog mladića. Ljudi iz Sjenice, komšije, prijatelji i poznanici, svi su se složili u jednom – otišao je neko ko je imao veliko srce i blagu dušu.

Vest o Tarikovoj smrti proširila se brzo, probudivši tugu i nevjericu među svima koji su ga poznavali. Bio je to trenutak kada su se riječi izgubile, a samo su suze i tišina ostale da svjedoče o boli koju je ostavio za sobom.

 Oproštaj od mladosti koja je prerano prekinuta

Dženaza i posljednji ispraćaj

Porodica Kadrić, obuzeta tugom, objavila je da će se dženaza-namaz obaviti u ponedjeljak, 20. oktobra 2025. godine, tačno u 13:00 sati, ispred Velike džamije u Sjenici, odmah nakon podne-namaza. Povorka će, kako je navedeno, krenuti od porodične kuće u 12:30 sati, što je simboličan trenutak u kojem se bližnji okupljaju kako bi zajednički uputili mladića na njegov posljednji put.

Nakon dženaze, Tarik će biti ukopan na Medarskom starom groblju, jednom od najpoznatijih i najmirnijih mjesta u tom kraju. Tamo će, u prisustvu porodice, prijatelja i komšija, biti spušten u zemlju, dok će se oko njega čuti šapat molitvi i suze onih koji ga vole. To će biti trenutak kada će se zemlja i nebo dodirnuti u tišini tuge i sjećanja.

Ovaj oproštaj, iako težak, biće i izraz dubokog poštovanja prema mladiću koji je za sobom ostavio trag ljubaznosti i dobrote. Svaki korak povorke, svaka izgovorena dova, nosiće sa sobom priču o jednom životu koji je bio kratak, ali iskren i ispunjen toplinom.

Porodica u boli i zajednica u suzama

U danima nakon vijesti, ožalošćena porodica pokušava pronaći snagu da se suoči sa gubitkom. Ostali su:

• Otac Nermin, stub porodice, čije su riječi postale šapat bola.

• Majka Sadeta, koja je izgubila sina, svoje dijete, svjetlo svoga doma.

• Sestra Alma, kojoj će bratov osmijeh i prisustvo zauvijek nedostajati.

• Nana Muesjira, koja se s tugom prisjeća unuka i njegovih bezbrižnih dana.

• Daidže i tetke, kao i šira rodbina, komšije i prijatelji, svi zajedno dijele istu bol.

Njihov dom, koji je nekada bio ispunjen smijehom i životom, sada je tih, ali i pun uspomena. Na svakom predmetu, u svakom kutku, ostao je dio Tarikovog prisustva. Ljudi koji su dolazili da izjave saučešće govorili su o njemu s poštovanjem i toplinom, naglašavajući kako je uvijek bio spreman da pomogne, da nasmije, da pruži ruku.

Sjećanje na mladića kojeg su svi voljeli

Tarik je bio simbol mladosti i dobrote. Njegov život, iako kratak, bio je ispunjen trenucima koji svjedoče o njegovom karakteru. Oni koji su ga poznavali, opisuju ga kao:

1. Vedrog i nasmijanog, uvijek spremnog da uljepša dan drugima.

2. Poštenog i iskrenog, koji je znao cijeniti porodicu i prijateljstvo.

3. Povučeno skromnog, ali sa snagom duha i velikim srcem.

4. Odgovornog i pažljivog, koji nikada nije okrenuo leđa onome kome je bila potrebna pomoć.

Njegovi prijatelji pričaju da je volio prirodu, druženje i muziku, da je često znao sjediti na klupi u parku i razgovarati o planovima za budućnost. Imao je snove, želje, ciljeve – ali je život, nažalost, imao drugačiji put.

Smrt mladog čovjeka uvijek nas podsjeti koliko je život krhak. U trenutku, sve što je bilo planirano može nestati, ostavljajući samo uspomene i sjećanja. Tarikovo ime sada ostaje kao simbol nade, kao podsjetnik da ljubav i dobrota koje je širio ne nestaju s njim, već nastavljaju da žive u srcima onih koji ga vole.

Tuga i nevjerica: zajednička bol cijelog kraja

Vijest o Tarikovoj smrti nije pogodila samo njegovu porodicu – ona je potresla čitavu Sjenicu. Ljudi su se spontano okupljali, razgovarali o njemu, prisjećali se lijepih trenutaka. Škole, komšije, prijatelji sa igrališta i iz džemata, svi su na svoj način izražavali žaljenje i suosjećanje.

U džamijama su se čule dove, a mnogi su kroz suze izgovarali riječi: “Bio je dobar sin, miran, kulturan, dijete za primjer.” Ovakvi trenuci podsjećaju koliko zajednica može biti povezana u bolu. Iako niko ne može vratiti izgubljeni život, toplina i podrška koju ljudi pružaju jedni drugima postaju način da se preživi tuga.

Neki su rekli da će ga pamtiti po njegovom osmijehu koji je znao rastopiti i najteže trenutke, dok su drugi naglasili da je Tarik, iako mlad, imao mudrost starijih ljudi. Svi su osjećali isto – da je otišao neko poseban.

Molitva i sjećanje

U islamu, smrt se doživljava kao prelazak u drugi svijet, kao početak novog života. Porodica Kadrić i svi koji tuguju, uputili su molitvu:
“Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah – neka mu dragi Allah podari vječni rahmet i najljepše mjesto u Džennetu.”

Ove riječi, izgovorene sa suzama i vjerom, nose težinu nade i utjehe. One znače da, iako tijelo odlazi, duša nastavlja svoj put. Vjera daje snagu da se bol pretvori u sjećanje, a tuga u molitvu.

Za mnoge, to je jedini način da pronađu mir – da vjeruju kako će jednog dana ponovo sresti voljene, negdje gdje nema bola ni rastanka.

Sjećanje koje neće izblijediti

Smrt Tarika Kadrića ostavila je neizbrisiv trag u srcima svih koji su ga voljeli. Iako je njegov život trajao kratko, snaga utiska koji je ostavio ne može se mjeriti godinama. Bio je sin, brat, unuk, prijatelj – ali i simbol jedne generacije koja vjeruje u dobrotu i iskrenost.

Njegova porodica, iako slomljena tugom, može pronaći utjehu u činjenici da je Tarik živio pošteno i čisto, da je bio voljen i cijenjen. Sjenica će ga pamtiti kao mladića čije je ime postalo sinonim za mladalačku dobrotu i smirenost.

Smrt nas uvijek podsjeća na prolaznost, ali i na važnost da svaki trenutak živimo sa srcem. Tarikova priča nije samo priča o gubitku, već i o ljubavi koja ne prestaje postojati. Ona nas uči da ljudi ne nestaju onog trenutka kada odu – oni žive kroz dobra djela, kroz uspomene i kroz ljubav koju su ostavili iza sebe.

Neka se njegov osmijeh pamti, njegova toplina širi i njegov duh živi među onima koji su ga voljeli. Jer, oni koji odu prerano ne nestaju – oni postaju svjetlost koja nas vodi kroz tamu tuge.

Neka mu Allah podari vječni mir, rahmet i svjetlo u Džennetu.
A svima koji tuguju – neka podari snagu da sjećanja pretvore u molitvu i ponos.