Bjelopoljak i šira zajednica zavijeni su u crno nakon vijesti da je na Ahiret preselila Harisa (kći Harisa) Bjelopoljak-Šljivo, u svojoj 36. godini života.
Vijest o smrti Harise Bjelopoljak-Šljivo duboko je potresla grad Bijelo Polje i širu zajednicu. Ova mlada žena, koja je u trenutku smrti imala samo trideset i šest godina, bila je poznata po svojoj vedrini, toplini i sposobnosti da oko sebe širi ljubav i pozitivnu energiju. Njeno iznenadno preseljenje na Ahiret ostavilo je za sobom osjećaj praznine koji se teško može opisati riječima.
U trenucima kada zajednica stoji pred činjenicom prolaznosti života, kada se smrt jedne osobe osjeti kao gubitak svih, prisjećanje na Harisu postaje način da se održi njeno sjećanje i oda počast svemu što je značila onima koji su je poznavali.
1. Tuga porodice i zajednice
Harisa je bila kćerka Harisa Bjelopoljaka, a supruga Eldina Šljive, s kojim je dijelila život ispunjen ljubavlju, razumijevanjem i zajedničkim odgojem njihovih sinova, Danija i Zejda. Uloga supruge i majke bila je središte njenog života – sve što je činila, činila je s mišlju o svojoj porodici.
Njeno iznenadno preseljenje donijelo je neizmjernu tugu njenim najbližima:
-
suprugu Eldinu,
-
sinovima Daniju i Zejdu,
-
ocu Harisu i majci Nermini,
-
sestri Nedžmi i sestrični Aji,
-
svekrvi Azri,
-
zaovi Melisi,
-
nani Mersiji i dedi Mensuru,
-
daidži Mirnesu,
-
te brojnim tetkama, amidžama i ostaloj rodbini.
Svaki od njih nosi svoj dio bola, a zajednički osjećaj gubitka još je veći jer se Harisa pamti kao osoba koja je spajala ljude, donosila osmijeh i širila dobrotu gdje god bi se pojavila.
2. Dženaza i posljednji ispraćaj
Dženaza-namaz, prema najavi porodice, klanjat će se u subotu, 18. oktobra 2025. godine, poslije ikindija-namaza (u 16:00 sati). Mjesto okupljanja je ispred mekteba u Karaulskom Polju, dok će ukop biti obavljen na mezarju Hasa.
Ovi detalji, iako tehničke prirode, imaju duboko emocionalno značenje. U islamskoj tradiciji, dženaza nije samo čin oproštaja od umrlog, već i trenutak zajedništva i podsjećanja na krhkost i prolaznost dunjalučkog života.
Na takvim mjestima, dok se čuje tihi šum dove i osjete suze prisutnih, čovjek se suočava s činjenicom da ništa materijalno nije vječno. Odlazak Harise Bjelopoljak-Šljivo na Ahiret tako postaje povod da se prisjetimo vrijednosti života, dobrih djela i ljubavi prema porodici.
3. Odjek u zajednici
Vijest o njenom preseljenju izazvala je veliku tugu ne samo u porodici, nego i u cijeloj bjelopoljskoj zajednici. Harisa je bila osoba koju su mnogi znali, voljeli i poštovali.
Brojne porodice — Šljivo, Bjelopoljak, Čelebić, Ćosić, Čaluk, Letić, Duderija, Gafić, Mehinović, Bajramović — zajedno s prijateljima, komšijama i poznanicima, izrazile su iskrenu saučešće i duboku tugu zbog njenog preranog odlaska.
Ono što ljude najviše pogađa jeste činjenica da je Harisa bila u najboljim godinama života. Trideset i šesta godina, vrijeme kada mnogi tek počinju da žive punim plućima, za nju je bila kraj ovozemaljskog putovanja. Ipak, zajednica nastoji da taj trenutak ne doživi samo kao tragediju, već i kao pouku o prolaznosti i važnosti činjenja dobra.
4. Podsjećanje na prolaznost života
Smrt Harise Bjelopoljak-Šljivo nije samo lična tragedija njene porodice — ona je opomena i sjećanje svima koji su je poznavali. U islamskoj vjeri, smrt nije kraj, već prelazak u novi svijet.
Muslimani vjeruju da se nakon smrti čovjek susreće sa svojim Stvoriteljem, te da onaj ko je bio iskren, pošten i dobar, nalazi smiraj u džennetskim baščama. Porodica i prijatelji se zato mole Allahu dž.š. da Harisi podari široku milost, oprosti grijehe i nagradi je vječnim mirom.
Ovo vjerovanje donosi utjehu, jer ukazuje da fizičko rastajanje nije i konačan gubitak. Ljubav, uspomene i dobra djela nastavljaju živjeti u srcima onih koji ostaju.
5. Život kao dar i obaveza
Slučajevi poput ovoga podsjećaju sve nas na krhkost ljudskog postojanja. Život je dar koji treba cijeniti svakog dana, a prolaznost smrti nas uči da ništa nije sigurno osim onoga što učinimo dobrim djelima.
Harisa je svojim primjerom pokazivala koliko je važna porodična toplina, poštovanje i vjera. Oni koji su je poznavali opisuju je kao osobu koja nikada nije dizala glas, koja je bila spremna pomoći drugima, koja je svoje vrijeme i snagu ulagale u brigu o porodici i zajednici.
Njena smirenost i blaga priroda ostavili su trag na mnoge, a posebno na njene sinove, koji će u svojim srcima nositi lik majke koja ih je učila dobroti, strpljenju i vjeri u Boga.
6. Snaga zajedništva i molitve
U trenucima tuge, zajedništvo je ono što pomaže da se bol ublaži. Zajednica u Bijelom Polju poznata je po solidarnosti i međusobnom osloncu. Kada jedna porodica tuguje, cijelo naselje tuguje s njom.
Ovo jedinstvo se ogleda u posjetama kući ožalošćenih, zajedničkom klanjanju dženaze, dovama i prisustvu prijatelja koji dolaze da pruže podršku. Takvi momenti, iako teški, donose i neku vrstu duhovnog mira – podsjećaju nas da nismo sami i da bol podijeljena s drugima postaje lakša.
7. Naslijeđe koje ostaje iza nje
Iako je Harisa fizički napustila ovaj svijet, iza nje ostaju tragovi ljubavi i dobrote. Njena djeca, porodica, prijatelji i svi koji su je poznavali nastavit će da je spominju po lijepom.
Naslijeđe koje ostavlja nije materijalno, već duhovno i emocionalno bogatstvo. To su:
-
osmijesi koje je darivala,
-
riječi utjehe koje je znala izgovoriti,
-
dobra djela koja je činila bez potrebe da bude viđena,
-
i toplina doma koji je stvarala.
Upravo u tim sitnim, ali dubokim gestovima leži vrijednost njenog života. Oni koji su je voljeli, sada će nastaviti njenim putem — šireći dobrotu i saosjećanje, baš onako kako je to ona činila.
Odlazak Harise Bjelopoljak-Šljivo na Ahiret podsjetnik je da je život kratak i nepredvidiv. U trenutku kada vijest o njenoj smrti kruži zajednicom, Bijelo Polje se ujedinjuje u tuzi, ali i u vjeri da smrt nije kraj, već prelazak u bolji svijet.
U svojim molitvama, porodica i prijatelji traže snagu da izdrže bol gubitka, a ujedno se prisjećaju svega što ih je Harisa naučila. Njena životna priča, iako kratka, ostavila je dubok trag — u porodici koja je voljela, u zajednici koja je poštovala, i u sjećanjima koja neće izblijediti.
Smrt, koliko god bolna bila, ima i svoju stranu pouke: podsjeća nas da trebamo cijeniti svaki trenutak, voljeti svoje bližnje, i živjeti tako da iza nas ostane nešto što nadilazi naš životni vijek. Harisa je to već postigla – svojim osmijehom, dobrotom i ljubavlju prema svima.
Zajednica će je pamtiti ne samo kao majku, kćerku, suprugu i prijateljicu, nego i kao simbol topline i ljudskosti u vremenu koje često zaboravlja na te vrijednosti.
Neka joj dragi Allah podari džennetski smiraj, a njenoj porodici sabur i snagu da nastave dalje s vjerom da će se jednog dana ponovo sresti — u svijetu bez bola, tuge i rastanka.
