Godine 2015. snimljen je film inspiriran stvarnim iskustvima ovog dječaka.
Usred bosanske šume, točnije u istočnoj regiji koja graniči s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom, u proljeće 1988. godine dogodio se neobičan prizor. njihovo držanje i ispuštanje režanja. Lovci su brzo raspršili čopor, otkrivajući razbarušeno, izgladnjelo i iscrpljeno stanje dječaka. Praćen ostacima životinja, kamionom je brzo prevezen u civilizaciju.
Na tom mjestu potpuno ga je obavila tišina, ali ne zbog nedostatka želje za govorom, već zbog nedostatka znanja o umijeću komunikacije. Lovci, suočeni s dječakom tajanstvenog porijekla i identiteta, dali su mu ime Haris, uz prezime Pućurica, brzo mu odredivši identitet, vjeru i nacionalnost kako im je odgovaralo. Naknadno su ga povjerili nadležnim tijelima, koji će ga, daleko od znatiželjnih očiju, prevesti u Beograd radi resocijalizacije.
Nevjerojatna životna priča dječaka-vuka osvojila je publiku i inspirirala srpskog redatelja Vuka Ršumovića na nagrađivani film “Ničije dijete”. Ova istinita priča poslužila je kao temelj za hvaljeni dugometražni film koji je premijerno prikazan 2015. i dobio višestruka priznanja na Venecijanskom filmskom festivalu. Sada, s nestrpljenjem, film će biti prikazan na nadolazećem Zagreb Film Festivalu krajem listopada. Kulturne stranice diljem regije trenutno bruje od hvalospjeva o ovom izuzetnom filmskom ostvarenju.
Za potpuno razumijevanje ove priče, kao što smo primijetili, oslanjanje samo na novinske arhive bit će uzaludno, čime se ističe iznimna važnost upuštanja u razgovor s jedinim svjedokom tog vremena: dječakovim skrbnikom Draganom Rolovićem.
U prihvatnoj kancelariji bivšeg Centralnog prihvatilišta za djecu i omladinu u Beogradu, dječak-vuk je predan direktno u ruke Draganu Roloviću. Ovo sklonište bilo je konačno odredište za svu izgubljenu djecu s područja cijele bivše države koja su zalutala krivim putem, često zbog manjih prekršaja poput provala ili džeparenja. Dragan Rolović tada je bio dvadesetpetogodišnjak sa samo godinu dana iskustva u radu s delinkventima. Taj mu je delikatan zadatak povjeren zbog njegovih inovativnih metoda i izvanrednih postignuća u iznimno kratkom vremenu. Iako je prošlo gotovo dvadeset i pet godina, sjećanje na njihov prvi susret ostaje mu živo urezano u sjećanje.
Rolovićev opis počinje izjavom: “Po njegovom dolasku, pojava tog djeteta kao da je potjecala iz drugog svijeta.” Zbog nedostupnosti fotografija koje prikazuju dječaka (za potrebe ovog novinskog teksta kao vizualnu pomoć priložili smo kadrove iz filma “Ničije dijete”) od Rolovića smo zatražili opsežniji prikaz dječakovih fizičkih osobina.
Bio je tu dječak koji je imao izuzetnu visinu i robusnu građu, zajedno s plavim pramenovima i prodornim plavim očima. Međutim, ono što se doista isticalo bile su njegove nevjerojatno izdužene ruke, koje su izgledale gotovo neprirodno ispružene prema njegovoj vlastitoj percepciji. Ipak, najočitija karakteristika bila je njegov nos koji mu je stalno curio. Kasnije je otkriveno da je kronična upala sinusa temeljni uzrok ovog problema, dodatno naglašavajući izazove s kojima se suočavao u pogledu svoje fizičke dobrobiti.
Nakon što su izvršili temeljit pregled njegovog cjelokupnog zdravstvenog stanja, bili su zatečeni nalazima. Unatoč zapuštenom izgledu zbog loše higijene i nedovoljne prehrane, dječak nije imao tjelesnih ozljeda. Iako je njegovo tijelo imalo brojne ogrebotine, koje su upućivale na prošle susrete, bilo je olakšanje otkriti da nema ozbiljnih ozljeda.
Unatoč procjeni da je imao oko deset godina, Dragan Rolović tvrdi da je mogao biti i tri godine stariji. Kako su uspostavili način komunikacije s dječakom-vukom? Rolović tvrdi da verbalne komunikacije nije bilo, jer je dječak ispuštao zvukove koji su podsjećali na režanje. Ipak, odgajateljica je primijetila da je dječak shvatio većinu njegovih riječi. Dječak-vuk ostao je uglavnom nepokretan, često se nalazio kako sjedi ili skupljen u dvorištu, držeći se za koljena dok pozorno promatra okolinu. Kada je pokušavao hodati, često je posrtao, zbog čega su njegovatelji posumnjali da ima problema s ravnotežom. Kako bi riješili ovu zabrinutost, organizirali su stručnu procjenu, samo da bi otkrili jednostavno objašnjenje – dječak nije znao hodati u cipelama.
U prvim danima, prisjeća se Dragan Rolović, mladi je vuk ostao neprestano budan, naizgled odlučan da shvati nepoznatu okolinu koja ga je obavijala.
Odlučivši se za stolicu iznad kreveta, a povremeno se sklonivši ispod stola u dnevnoj sobi, odlučno je odbacio san. Međutim, njegov pristup prehrani dao je suprotnu sliku.
Prema njegovim riječima, obroke bi konzumirao izravno sa zemlje, čvrsto držeći tanjur objema rukama. Prvih mjeseci imao je averziju prema kuhanoj hrani, a djeca su nas obavijestila da će iz smeća vaditi odbačene kosti i sirovo meso.
Naučiti ga pravilnim higijenskim navikama, uključujući kupanje i rezanje noktiju, pokazalo se velikim izazovom zbog njegovog nedostatka znanja o namjeni umivaonika. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, postupno se prilagođavao i čak razvio naklonost prema svojoj četkici za zube, koju je jako cijenio.
Odgajateljica je i danas zbunjena neobjašnjivom vezom koja se stvorila između Žike, najstrašnijeg, ali najizazovnijeg dječaka u ustanovi, i Pućketa, kako su ga od milja zvali. Pod Pućketovim vodstvom, dječak-vuk brzo je usvojio bitne životne vještine kao što su pospremanje kreveta, baratanje olovkom, rukovanje metlom i lopatom, i što je najvažnije, ljubazno postupanje s drugima. Zapanjujuće, ne samo da su vukovi prigrlili ovog mladića, nego su ga i ljudi oko njega spremno prihvatili, pa i zavoljeli, otkriva Dragan Rolović. Međutim, ovoj izvanrednoj transformaciji prethodio je ključni trenutak.
Nakon promatranja brzog razvoja i besprijekorne prilagodbe dječaka na njegovu novu okolinu, zaključili smo da je morao održavati neki oblik kontakta s pojedincima tijekom svojih ranih godina. Međutim, ostao je škrt na riječima o svojim iskustvima iz ranog djetinjstva, uključujući i to kako je završio u šumi i svoje prve dane u domu. Nadležni vještak Dragan Rolović otkrio je da dječak tvrdi da se ne sjeća ničega, čak ni svojih najranijih trenutaka u novom okruženju. To nas je navelo da razmotrimo mogućnost da, poput stvorenja koja su ga odgojila, njegovo pamćenje može biti ograničenog opsega.
Unatoč bogatom vokabularu, ostao je tih, osobito kad se ponovno prisjeti Pućkea koji je četiri godine kasnije napustio svoju beogradsku rezidenciju. S ratnim vihorom krajem 1992. djeca su, među kojima i Pućket, vraćena u centre za socijalni rad u svojim republikama.
Pućketov odlazak bilo je teško iskustvo i za djecu i za nas. Priroda rada s djecom poput Pućketa zahtijeva značajan emocionalni ulog, a to se posebno odnosi na njegov slučaj. Naposljetku je potražio utjehu i nježnost naslonivši glavu na moje rame, kao i svako drugo dijete. Kad je konačno otišao, suze su lile svi mi. Vrijedi napomenuti da priča o dječaku-vuku, kako se prisjeća, nikada nije dobila medijski prostor.
U vrijeme kada su se takve stvari obično skrivale ispod površine, primarna motivacija bila je očuvanje dobrobiti djeteta, kako navodi odgajateljica. Sada se rado prisjeća svojih iskustava s filmašem, jer je dokumentacija ustanove tragično izgubljena u požaru koji se dogodio 1994. Samo godinu dana nakon odlaska mladića Harisa Pućurice, njegov dosje je doživio ista sudbina. Iste godine Haris je krenuo na put sa kojeg se više nije vratio. Po povratku u Bosnu ponovno je utjehu potražio u šumi, ali ovoga puta obučen u mračnu sivu vojničku uniformu. Kružile su glasine da je njegova smrt posljedica slučajne rane od vatrenog oružja. Je li to bilo unutar granica te poznate šume u kojoj su ga lovci otkrili ili u sasvim drugoj šumi i je li to bilo zbog prijateljske vatre ili ne, zauvijek ćemo ostati neizvjesni. Jedini koji je posjedovao to znanje bio je Žika, Harisov pratilac iz ustanove, koji je također krenuo na put s kojeg se prije nekoliko godina nije vratio.
Unatoč izgledima, Niko se uspio transformirati u značajnu figuru.
Slažući dijelove ove zamršene slagalice, postaje očito da Haris nikada nije imao priliku postati punoljetan, njegov život tragično je prekinut prije njegovog 18. rođendana. Za sve vrijeme njegova postojanja nitko ga nije tražio, niti je on tražio druge; ostao je anonimna figura, lišena pripadnosti. Ipak, njegova je priča ovjekovječena u filmovima i dokumentirana u novinskim člancima, pretvarajući Niku u nekoga od značaja tijekom njegovog kratkog vremena na Zemlji. Priča o Harisu Pućurici, dječaku bez identiteta, služi kao dirljiv podsjetnik na besmislenost koja prožima sve ratove, uključujući brutalni sukob na Balkanu, gdje je čovječanstvo ogoljeno i zamijenjeno divljačkom hijerarhijom, ostavljajući djecu da se odgajaju od strane vukova. Unatoč tome, oni koji su duboko dirnuti njegovom nevoljom žude vjerovati da Haris – ili kako god mu bilo pravo ime – sada diše u najčišćem obliku slobode, skriven u dubinama planinskih šumaraka, gdje se lovci ne usuđuju kročiti, i dalje se brčkajući sa svojim drugovima lupinom.
