Ogrnuto pokrivačem koji je blistavo bijelo, dijete je nalikovalo anđelu. Drugi dio bila je elegantna mala bijela košulja, preko koje se nosila kapica, pletena u dva dijela, a povezivala se kapom. Sve je bilo umotano u meki bijelo-plavi pokrivač.
Tu je stajala i mala bočica dječjeg pudera. Ali to djetinjstvo, obično na prvi pogled, nije nagovijestilo običnu sreću. Ovdje, gdje pogled nije pao na sliku nevinog djeteta, već srceparajuću priču o nestanku i konačnoj potrazi za odgovornostima i identitetima.
Zbog toga je dječačić ostavljen u liftu u zgradi u Beogradu, točno 29. travnja 1977. u 23.40 sati. Činilo se da svi dokazi upućuju na to da bi se moglo raditi o tome da je netko nenamjerno napravio loš izbor, ali prava priča tek treba biti ispričana. U njegovom slučaju, zapravo, bio je to početak nevjerojatnog. Već kao jednomjesečna beba, koju su otkrili policajci, znao je da u životu ima zapanjujućih obrata. Upravo ta zgrada u ulici Kraljice Natalije u kojoj je pronađen je ono u što bi se morao vratiti, samo da bi možda konačno razjasnio misterij svoje prošlosti.
U Španjolskoj je godinama kasnije Milan živio zadovoljan život. Tek oženjen, s dva sina, uspio je postići sve što su mu dali njegovi usvojitelji Svetlana i Aleksandar Popović. Ali s vremena na vrijeme, pitanja o njegovoj biološkoj majci znala bi ga uznemiriti, što bi ga na kraju navelo da potraži ljude koji su odgovorni i koji su bili dio njegovog stvarnog početka života. – Ove godine sam napunio 46 godina i odlučio sam da saznam više o svojoj prošlosti, o majci koja me je rodila i o svemu što me je oblikovalo – rekao je Milan za „Blic“.
Svoja prva sjećanja Milan je povezao s trenutkom kada je saznao istinu o svojim počecima. “Za svoju sudbinu čuo sam od posvojitelja. Pričali su mi o mom boravku u sirotištu u Zvečanskoj i kako me je u liftu pronašao policajac Ilija Glušac. Tog dana u travnju 1977. moj život je krenuo novim putem. “, prisjeća se Milan. A ta priča o tome kako je pronađen nije bila šokantna samo za njega nego za sve koji su saznali.
Milan je čak otišao u zgradu u kojoj je bio napušten kao beba, kako bi ispitao okolnosti tog događaja. Kada je pozvonio na portafon i razgovarao s muškarcem koji je u tom trenutku bio tamo, a koji ga je kasnije nazvao da je pronašao bebu u liftu, izvukao je vrlo zanimljive informacije.
Iako isprva uplašen njegovom posjetom, muškarac je kasnije poželio dobrodošlicu Milanu i ispričao se zbog neugodnosti koju je stvorio. “Kada sam ušao u tu zgradu, nisam osjećao neke posebne emocije, ali mislio sam da bi moglo biti neugodno. Ipak, sve je završilo prijateljski”, rekao je Milan uz lagani smijeh.
Bio je obasut ljubavlju i brigom u svojoj usvojenoj obitelji. Iako su ga Svetlana i Aleksandar čuvali kao svog, on je u startu shvatio da nije njihovo biološko dijete. Svi su ga jako voljeli i nije imao problema s udomljavanjem, iako su se ponekad šalili na tu temu.
“Kasnije sam shvatio da to nije loše, ali povremeno je bilo čudnih trenutaka u susjedstvu jer ljudi tada nisu bili navikli na posvajanje”, sjeća se Milan. Zanimljivo je da su njegov život krojili kako prijatelji, tako i činjenica da je odrastao kao “solo igrač”. Milan je prošao različite životne faze: školovanje, pa odsluženje vojske, upis na fakultet, ali tek nakon bombardiranja i loše atmosfere iznenada odlazi u potrazi za mirom
