Kao što svi znamo, Josip Broz Tito uvijek je u društvu vrlo opasnih ljudi koji običnom smrtniku ne bi dopustili ni kilometra od njega. Samo po tome znamo da je i Tito vrlo čudna osoba, ali postoji nekoliko ljudi u bivšoj Jugoslaviji kojih se i sam Tito boji. Ovo je jedan od njih…
Marijan Matijević bio je izvanredna ličnost, poznat pod raznim nadimcima poput Ličkog Samsona, Herakla zlatnog srca, Ličkog junaka i Čovjeka-medvjeda. Zaista jedinstven sportaš, heroj svoje ere i osobnost kojoj je suđeno da se zauvijek pamti. Nema sumnje da je ovaj Likan jedan od najstrašnijih ljudi na licu svijeta. Kao neporaženi hrvač, izazvao je sve protivnike i nadmašio granice fizičke snage, ostavivši trajno naslijeđe koje se i dalje poštuje u mitološkim pričama i narativima.
Marijan je rođen 1878. godine u skromnom selu Duboki Dol, nedaleko od Gračaka. Rođen u siromaštvu, od djetinjstva je krenuo putem samodostatnosti. U Lici je radio razne fizičke poslove, uključujući i rudarstvo, sve dok mu se život nije dramatično okrenuo kada se odvažio u Njemačku popravljati željeznice. Došavši u Berlin s 21 godinom, naišao je na oglas u novinama koji je promovirao izvanredne talente slavnog šampiona Huga Webera, koji je tvrdio da je nepobjediv.
Weber je bio zaintrigiran izazovom i namamio je potencijalne protivnike izdašnom nagradom od 500 zlatnih maraka za svakoga tko je bio dovoljno hrabar da ga izazove u hrvačkom meču i izađe kao pobjednik. Matijević je stigao u jednostavnoj radnoj majici i šeširu bez ičega za izgubiti. Jednim brzim pokretom bez napora zgrabio je Webbera, podigao ga visoko iznad glave i snažno bacio na tlo. Tijekom cijelog procesa na Matijevićevom čelu nije bilo ni kapi znoja. Nakon ovog neuspjeha, Wiebel je odmah izbačen iz cirkusa, što je otvorilo put Matijeviču da ga dočeka vlasnik cirkusa. Nakon pomnog razmišljanja Marijan je na kraju podlegao nagovorima seljana.
U tom trenutku skinuo je šešir, skinuo radničku košulju i hrabro izašao na pozornicu. Njegova izvanredna postignuća u Njemačkoj dovela su do njegovog izvanrednog uspjeha. Svojom velikom snagom krenuo je na putovanje oko svijeta kako bi sudjelovao u zakazanim bitkama. Početkom 1900-ih, točnije 1904. godine, u Ankari je osvojio naslov svjetskog prvaka. Od tada je obišao Sjevernu i Južnu Ameriku te Kinu. Unatoč izgledu, Matijević ne posjeduje tipičnu jaku tjelesnu građu. Visok je 170 centimetara, ima blagi trbuščić, a nikada nije imao više od 100 kilograma.
Tijekom svoje karijere ostvario je veliku pobjedu 1907. godine, pobijedivši aktualnog talijanskog boksačkog prvaka Prima Karnera. Ovaj strašni protivnik bio je visok dva metra i težak preko 120 kilograma, no neustrašivi mladić iz Likana ostao je odlučan. Matijević je bez napora podigao Kanu i bacio ga preko ringa do iznenađene publike. Neuspjeh mu je stran pojam! Bez muke je vukao čamac, zavrtio potkovu, bez muke zubima zgrabio uteg od 50 kilograma… Nije bilo bitke koju Marijan Matijević nije dobio. Njegova je snaga nedvojbeno nevjerojatna, nadilazi ljudske granice.
On bez napora savija željezo, lomi potkove golim rukama, drobi kamenje jednostavnim stiskom i bez napora kida špil od 80 karata koristeći samo svoje prste. Začudo, u zubima je držao bačvu od 50 kilograma dok je drugu bačvu rukama podizao. Popularna priča govori o njegovom podvigu kako je sam vukao dva čamca povezana užetom preko voda New Yorka i njegovoj izvanrednoj sposobnosti upravljanja zrakoplovom tijekom polijetanja. Ova izvanredna postignuća u Sjedinjenim Državama priskrbila su mu titulu “Najjači čovjek na svijetu”, koja je prikazana pored njegove fotografije. U Americi je otkrivena njegova golema moć.
Nakon showa u Chicagu liječnici su rendgenskim snimkama utvrdili da Matijević ima duplikate koštanog tkiva u rukama, prsima i vratu. Nevjerojatno je kako može pojesti četiri kilograma mesa u jednom dahu i ispeći cijelo janje bez muke. Matijevića je u SAD-u upoznao i srpski znanstvenik Nikola Tesla. Godine 1927. Tesla je priredio večeru za Matijevicha u njujorškom hotelu, gdje su se gosti divili Matijevichevoj impresivnoj vještini razbijanja lonaca golim rukama. Znanstvenik Mihajlo Pupin čak čuva komadić razbijene tegle kao suvenir.
Matijević je bio poznat ne samo po svojim iznimnim sposobnostima, već i po čovjekoljublju, jer je izdašno financijski pomagao druge. Neki tvrde da je financirao istraživanja i izume svog bliskog prijatelja Nikole Tesle. Tito ga je jako cijenio i prepoznavao njegovu ljudskost. Titova unuka Irena u intervjuu je otkrila da je njezin djed tri puta posjetio bivšeg jugoslavenskog predsjednika. Svaki put je u Beograd dolazio s oružjem, ali nitko mu se nije usudio zabraniti ulazak s oružjem.
Prema riječima njegove unuke, zaštitar nije imao namjeru uzeti mu pištolj; Umjesto toga, samo su se povukli u stranu. Ostao je posvećen svojoj potrazi sve do svoje smrti. Matijević je umro u Zagrebu 1951. u 74. godini života. Zanimljivo je da je svoju posljednju bitku vodio samo tjedan dana prije svoje prerane smrti. Uzrok njegove smrti bila je teška upala pluća. Iako je bio jedan od najpoznatijih hrvatskih sportaša, nakon smrti nikada nije dobio zasluženo priznanje. Hrvatskoj nedostaje bilo kakav oblik obilježavanja, poput spomenika ili ulica posvećenih legendarnom “Herkulu zlatnog srca”.
